U rubrici "UGLEDNI JAJČANI" predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Josip (Berislav) Markušić (Čepak, kod Kotor Varoša, 23.1.1889 – Jajce, 26.2.1968.), bio je čovjek rada, reda i molitve. Osnovnu školu završio je u Kotor Varošu 1894, gimnaziju u Gučoj Gori (1894 - 1899), novicijat u Fojnici (1899 - 1900), teologiju u Kraljevoj Sutjesci (1900 - 1901) i Budimpešti (1901 - 1904). Za svećenika je zaređen 1904. Bio je duhovni pomoćnik u Jajcu 1905, profesor u Visokom (1905 - 1915), gvardijan u Jajcu (1915 – 1916, 1922 - 1928), Sarajevu (1919 - 1922) i Beogradu (1931 - 1939), te župnik u Kotor Varošu (1916 - 1919). Biran je za predsjednika gimnazije u Visokom (1914 - 1915), definitora, tri puta za provincijala  (1928 – 1931, 1949 – 1952, 1952 - 1955) i kustosa (1934 - 1937) Bosne Srebrene. Bio je 1950. generalni vizitator u slovenskoj provinciji. Kao umirovljenik živio je i djelovao u Jajcu (1940 – 1949, 1955 - 1968), a skupa s gvardijanom fra Bonom Ostojićem sudjelovao je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Kao pristaša kršćanskog pozitivnog aktivizma zalagao se za ostvarenje kršćanskih moralnih, etičkih i socijalnih načela. Spisateljskom djelatnošću počeo se baviti kao mladi svećenik i nastavio tijekom čitava života. Bavio se proučavanjem naše narodne i crkvene prošlosti. Osobito drag, bio mu je Ivan Franjo Jukić. Osim nekoliko samostalnih djela napisao je oko 200 raznih priloga: studija, članaka, refleksija, komemorativnih sastava, nekrologa, prikaza i pjesama. Zanimali su ga narodna i crkvena povijest, umjetnost, kulturna i društvena zbivanja. Pisanje mu je prožeto živom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, franjevačkom redu, svojoj redovničkoj zajednici Bosni Srebrenoj, domovini i narodu. Znatan dio njegovih pjesama slika socijalnu bijedu bosanskog puka. Jajce i gradska okolica bili su također predmet njegova proučavanja.

Najmanje, što ne samo fratri Bosne Srebrene i ne samo jajački katolici, nego svi Jajčani, i svi ljudi dobre volje duguju Markušiću, a to je živa uspomena na njegov život i njegovo djelo. Toj uspomeni pripada i susret koji se u ljeto 1926. odigrao u jajačkom samostanu između tadašnjeg gvardijana fra Joze Markušića i književnika Ive Andrića, kojeg je stvaralački nemir ovdje doveo da se upozna s kronikama fra Ante Kneževića.

Naime nakon Milana Ilića, o kojem smo vam pisali prethodno u našoj rubrici „Ugledni jajčani“ sticajem okolnosti  Markušić nastavlja da bilježi događaje vezane za grad na onom mjestu gdje je to prota silom prilika prekinuo.

Služeći se tzv. monumentalnom historijom, kao okvirom za opisivanje događaja, prota Milan Ilić ostavio je vrijedna zapažanja o Markušiću, prije svega o njegovu nastojanju da pomogne taocima: „U manastiru je bio i fra Jozo Markušić, a to je bilo važno. Markušić je uživao najveći ugled među franjevcima. Veliki dio svog slobodnog vremena proveo je s nama, samnom i doktorom Mićom. Svaki dan je dolazio makar jedan put u našu sobu, tu je sjedio i pričao s nama. Inače je dolazio k nama u vrijeme šetnje. U manastiru su bili nastanjeni njemački oficiri. S desne strane i s lijeve strane fra Jozine bile su njihove sobe. On je ipak navijao radio London, tiho, i slušao vijesti pa ih nama prenosio. Upravo se vodila očajna borba za Krit. Fra Jozi je bila glavna briga da kod nas održi duh. Bio je sretan kad smo pjevali i skakali. Govorio je: Teško je biti Srbin. Teško ali slavno. Želio je da s ponosom nosimo svoje breme.“ Aktivnost fra Jozina i njegove otvorene simpatije za taoce nisu prošli nezapaženo kod Nijemaca. Jedan njemački podoficir rekao je Leli Matekalo – članici gradskog zbora: „Onaj stari fratar (Markušić) trebalo je da bude srpski pop.“

Prota Ilić bilježi od Markušićevih komentara povijesne težine, i to upravo onih dana kada su taoci trebali biti pušteni: „Milane! Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Njemcima, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu  za njenu pobjedu.“ U svojim Memoarima prota je zapisao: Rijedak katolik, rijedak Sloven, rijedak čovjek.“

Ove fragmente o Markušiću nužno je znati kao „uputu“ za čitanje njegove samostanske kronike – dokumenta jednog vremena nazvanog vremenom mraka. Pored toga, Markušić pripada u red najistaknutijih bosanskohercegovačkih javnih djelatnika XX stoljeća, posebno kada se radi o praktičnom i teorijskom odnosu vjere i politike, vjerskih zajednica i države. Svojim se kroničarskim zapisima Markušić uvrstio u niz franjevačkih kroničara Bosne Srebrene, emanirajući razumjevanje općeg smisla povijesti kao drugog i upornog rada na dnevnim poslovima u kontinuitetu kroničarova čekanja ispunjenog vjerom i nadom.

Zato je u Markušićevim ratnim zabilješkama, kao i inače u njegovom dugom i plodnom životu, uvijek prisutan motiv „rada za narod, a ne stranku“. Tako će otkaz tripartitnog pakta u Beogradu 27.3.1941. popratiti komentarom: “Svi smo voljeli mir, ali ne mir vezanog za čovjeka koji je izgubio slobodu, poštenje, čast i poštovanje u svijetu, nego mir među slobodnim narodima ili onima koji se bore za slobodu; mir među junacima, kako kaže narodna pjesma.“ Snažno osjećajući kako se u „nastupajućoj svjetskoj kataklizmi mrak spušta na našu zemlju, ali ne i na naša srca“, Markušić će tokom ratne oluje brižljivo bilježiti događaje ponajprije vezane za Jajce i gradsku okolicu, ali i one na širem planu. Neće zaobići odbijanje jajačkih fratara da 21.4.1941. na Hitlerov rođendan za banket angažiraju limenu glazbu, spomenuti će boravak srpskih talaca u samostanu kao „izuzetne jajačke dane svih nacija i nacionalnosti“, neće zaboraviti zlostavljanja Srba u režiji ustaških vlasti i njihovu svirepu likvidaciju, ali isto tako i opću solidarnost jajačkih katolika – Hrvata, dodjelu tridesetoro srpske siročadi na idržavanje viđeno „ tragičnim prizorom svojstvenim kamenom dobu“, vojne operacije koje su na svim stranama odnosile ljudske živote. Sve to sažeto u jednu misao: „Svaka sila za vremena, a nevolja redom ide.“ Za 1941. godinu zapisao je: „Kao brodolom po noći, pri kojem svak svoju glavu čuva; ne znaš ima li osim tebe još tko živ, ili kome bi mogao pomoći?! A nakon proživljene katastrofe da se vidimo i upoznamo tko je tko?! Ne pada snijeg da zamete svijet, već da svaka zvijerka svoj trag pokaže.“ Godinu 1942. ispratio je riječima: „U duši sam živio slobodan, premda sam izvanjski robovao i sjetio se narodne pjesme: „ Žari pali udbinski dizdaru i tvojoj će kuli reda doći.“

Ratno vrijeme u Jajcu, pored ostalog i šest bombardiranja grada 1943, našlo je u Markušiću kroničara, koji je pored spisateljskog dara za konciznim opisom događaja imao tu prednost da se poput prote Milana Ilića, ideološki neutralnim stavom približi običnom čovjeku. Već je bilo vrijeme da se ne samo ovo Markušićevo djelo, nego cijela njegova ostavština tiska i tako učini dostupnom javnosti kao „Pjesma novog doba“ kako nosi naslov jedna od njegovih rodoljubivih pjesama.

Preuzeto iz: „Fotomonografija JAJCE Središte i margina povijesti i ljepote“; Prof. dr Dubravko Lovrenović, Danka Damjanović, dr Enes Milak; Društvo za zaštitu kulturno povijesnih i prirodnih vrijednosti Jajca, Grafid d.o.o. Banja Luku; Jajce 2008.

U zaključku kronike, Markušić poručuje:

Ja ovako mislim, a mislio sam i u aprilu 1941.: Ne možeš biti okupiran dok te ne zarobe; ali ni ako si svezan još nisi zarobljen, dok okupatoru dušu ne predaš. Godine 1941. ja i moje kolo u Jajcu smo bili okupirani, ali ne i zarobljeni, jer se nismo tuđinu predali, od one godine pa na stotine godina, do godina narodne vječnosti! (...) Cijelo vrijeme rata, na svaki dolazak ili pred svakim dolaskom Njemaca, održavani su u samostanu sastanci nekih građana Hrvata, Srba i Muslimana, da se zdogovore u onim tjeskobama: a kuda i šta sada?! Zdogovor kuće ne obara: stoga su se braća Muslimani, Srbi i Hrvati uvijek sretno izvlačili. (...) Ono što sam ja doživljavao i gledao, kako se seljaci, a ne manje i građanstvo, međusobno pomažu, čuvaju, štite, zauzimaju, zaklanjaju; jedan drugoga upozoravaju, brane, napominju, pravdaju i hrabre - to je od hiljadugodišnje vrijednosti za nasljedovanje.