U rubrici "UGLEDNI JAJČANI" predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

ŠEJH MUDERRIS MUSTAFA EFENDIJA ČOLIĆ

ŽIVOT I DJELO

U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Jajcu od vremena fetha pa do današnjih dana, djelovao je i radio veliki broj učenjaka. Neki su rođeni i živjeli u Jajcu, neki su u Jajcu rođeni, ali su djelovali i radili izvan Jajca. Bilo ih je koji su obnašali i najviše funkcije u Bošnjaka u vjerskoj hijerarhiji. Mehmed ef. Tevfik Okić rođen u Jajcu, bio je zamjenik reisu-l-uleme, ali kada je reisu-l-ulema  hafiz Sulejman ef. Šarac penzionisan do izbora Mehmed Džemaluddin ef. Čauševića bio je reisu-l-ulema IZ-e. Među onima koji su službovali u Jajcu posebno su se istakli  hafiz Sinanuddin ef. Sokolović i šejh muderris Mustafa ef. Čolić. Među onima koji su djelovali u Jajcu  bilo je i sufija - učitelja naše duhovnosti. Neki su djelovali usmenom riječju, a neki i usmenom i pisanom. Među onima koji su u Jajcu živjeli i djelovali i usmenom i pisanom riječju značajno mjesto zauzima:

ŠEJH MUDERRIS MUSTAFA EFENDIJA ČOLIĆ

Na samom početku želim istaći da,  kada god govorim ili pišem o šejh muderris Mustafa ef. Čoliću obuzima me neka trema, osjećam neku vrstu stida. Neko će reći zašto? Pa zato što nije lahko govoriti o 'alimima-učenjacima poput šejh muderris Mustafa ef. Čolića, jer šta god insan da kaže ili napiše to je samo jedan trun od onoga što bi se o ovom velikanu moglo kazati. Šejh Mustafa efendija Čolić je jedna od najblistavijih zvijezda našeg duhovnog neba. Najbolji svjedok toga jeste njegov životni put, te njegova djela i radovi koje je iza sebe ostavio.

Budući da sam se sa  šejh  muderris Mustafa  ef.  poznavao, družio, njegove savjete i upute slušao i od njega učio preko 30 godina, u najkraćim crtama napisat ću ono što smatram da u ovom tekstu treba iznijeti.

Mustafa ef. Čolić je rođen  01. mar­ta 1921. godine  u Pločniku-Sokolovići, općina Rogatica. Rodi­telji su mu Šaćir i Devlija-hanuma, rođena Smajić. Početno osnovno i vjersko obrazovanje stekao je u rodnom mjestu.
Za šest godina, pred četvoricom muallima, savladao je u Mektebu sve ilmihale koji su se u to vrijeme izučavali: Tuhfetu-l-ihvan, Bidajetu-l-inas i Fikhu-l-'ibadat. Znao ih je skoro napamet. U porodičnoj kući još kao dječak predvodio je džemat u noćnim namazima

Osnovnu školu završio je sa Demkom Andelić, među osamdesetero srpske djece.  Kada ih je učitelj pitao šta su po nacionalnosti, i jedan i drugi su rekli da su turci. Učitelj ih je ispravio rekavši: „Vi ste Srbi muslimanske vere“. Pošto je muderris Mustafa ef. Čolić bio najbolji učenik,  oba učitelja, jedan Srbijanac, a drugi Hrvat, osobito su ga pazili. Samo jedan puta je kažnjen i to kada je iz bukvara iščupao kraljevu sliku.
Nakon što je položio prijemni ispit za Šerijatsku gimnaziju, nekako pred početak nastave ozlijedio se sjekirom. Razbolio se od trovanja krvi čije je liječenje potrajalo mjesec dana. Nakon ozdravljenja, amidža Bećiraga upisuje ga u Merhemića medresu u Sarajevu.
Dva mjeseca poslije, amidža je poslušao savjet travničkog kadije, te ga upisuje u reformisanu Elči Ibrahim-pašinu medresu (Fevziju) u Travniku u kojoj je bilo još slobodnih mjesta. Nakon polaganja specijalnog ispita upisuje se u nanovo opremljenu Medresu sa dobro uređenim internatom.
Bio je odličan učenik, te je drugi i treći razred Medrese završio za jednu školsku godinu. Uoči samog Drugog svjetskog rata završio je školovanje u Elči Ibrahim-pašinoj medresi sa dvadeset i šest petica i jednom četvorkom u završnom svjedočanstvu. Bio je najbolji učenik svoje generacije. Spominjao je da su ga muderrisi u Medresi voljeli i pazili, a i on je njih poštovao i volio. Šta je god zatrebalo bio im je kao neki sekretar-tajnik. Po  završetku Medrese slijedio je: 
Imamski posao, a zatim  i prvi muhadžirluk
Nakon povratka kući, po babinom naređenju, odlazi u selo Rijeka, džemat Podžeplje gdje će kod babinog daidže klanjati teravih-namaz. Pošto je u Podžeplju bila sagrađena nova džamija ostao je da radi kao imam i muallim.   Dekretom Ulema medžlisa u Sara­jevu 26. januara 1941. godine dobio je  postavljenje kao imam-muallim u džematu Podžeplje (srez Rogatica).

Ovaj dekret će mu biti kasnije uručen. Tu ostaje osam mjeseci i završava jednu hatmu sa četrdesetero djece. Zatim odlazi kući radi odmora. Tu, kod roditelja, 1941. godine zatiče ga "srpski ustanak".
Te godine, u dvadesetoj godini njegova života, u mjesecu julu majka mu umire od upale pluća. Četnici mu ubijaju oba djeda, oca, dva brata, amidže, daidže i drugu bližu rodbinu. Dvije sestre su mu žive zapaljene u kući. Amidžinica koja je to posmatrala iz obližnje štale, sa dvije preostale sestre, ostat će u životu i to će mu kasnije kazivati. Rahmetullahi alejhim. U intervjuu za Islamske informativne novine Preporod 1996. godine, za svoje najbliže srodnike izjavit će: "Svi moji pretci pobijeni su od strane četnika zbog kelimei-šehadeta."

Nakon povlačenja domobrana iz Rogatice, te pred četnički upad u ova mjesta, on  odlazi preko Goražda, Foče, Kalinovika i Mostara za Sarajevo. Zajedno sa drugim muhadžirima smješta se u prepune prostorije Gazi Husrev-begove medrese.
Pred Kurban-bajram, 14. novembra, 1941. godine, otac Abdulaha Konjicije, Ibrahimaga odvodi ga iz Sarajeva da bude imam u džematu Ostružnica, kod Fojnice. Sudbina je bila da je pedeset i jednu godinu poslije, 14. novembra, 1992. godine, šejh Mustafa ef.   kao muhadžir, ponovo izbjegao od četničkih bandi i došao na ovo  isto područje.
Iz  džemata Ostružnica kod Fojnice javlja se pismeno Ulema  medžlisu u Sarajevo: "Izbjegao sam prije pet mjeseci od četničkih bandi iz mjesta službovanja preko Goražda, Foče, Mostara u Sarajevo." Iste godine dobio je dva dekreta o postavljenju: prvi za džemat u Podžeplju, a drugi za džemat Voljevac-Ostružnica kod Fojnice. Dekret Ulema medžlisa o  postavljenju  za imama i muallima u džematu Voljevac-Ostružnica važio je od 28. marta 1942. godine. Dekretom od  24. novembra 1945. godine  produžava mu se rad kao imama i muallima u istom džematu.
U vremenskom periodu, između 1945. i 1949. godine, Mustafa-efendija postaje derviš. Upoznavanje  sa mladim intelektualcem Halidom Salihagićem bilo je presudno za njegov ulazak u tarikat. Ova dva mlada tragaoca za istinom, u najpoletnijim godinama svoga života, u istom mjesecu postaju derviši. Muderris Mustafa ef. kod šejha derviša Ridvan efendije Bodovije, a Halid ef. Salihagić kod šejha Džemil efendije Numanagića. Pred smrt šejh Ridvan ef.  Bodovija idžazetnamom će promovisati Mustafa efendiju u šejha i svoga halifu - nasljednika.
Nakon toga  istu veče ovoj dvojici ahbaba, stižu pismena rješenja od strane Sreza Fojnica za raspored na administrativne poslove u samom Srezu. Iako se  prethodno nisu ništa dogovarali, obojica odbijaju rješenja i vraćaju ih u srez.
Ubrzo nakon toga muderris Mustafa efendija je pozvan na odsluženje vojnog roka i odlazi u "kovačnicu novih ljudi – Jugoslovensku narodnu armiju" u trajanju od dvije godine, a Halid efendija na prisilni rad od mjesec dana na Romaniju.
Po osluženju vojnog roka vraća se na mjesto imama u is­ti džemat – Voljevac-Ostružnica kod Fojnice.

Rješenjem Ulema  medžlisa u Sarajevu od 17. januara 1952. premješten je za ima­ma i hatiba džemata Atik-džamije u Fojnici. Na njegov zahtjev 03. juna 1954. godine  premješten je za imama i hati­ba džemata Šaban-efendijine džamije u istom gradu.  17. Ramazana 1955. godine Mustafa ef. seli iz Fojnice u Jajce. Sa ovim datumom postavljen je za imama, hatiba i muallima džamije Esme Sultanije u Jajcu i na tim dužnostima ostaje sve do penzionisanja 1987. godine, to jest 31 godinu 10 mjeseci i 14 dana.

Kada je Vrhovno Islamsko strajeršinstvo donije­lo Uredbu o zabrani nošenja ahmedi­ja i džubbi svim imamima osim u toku njihovog obavljanja vjerskih dužnosti, Mustafa ef. Čolić je uputio molbu reisu-l-ulemi da bude od toga izuzet, jer je to stal­no nosio, ali je 25. juna 1962. godine  dobio od­bijenicu. Pričao bi nam kako ga je ta odbijenica plaho ražalostila.

Muderis Mustafa ef. se svojim radom nametnuo sredini u kojoj je živio i radio. Više ljudi mi je pričalo kako bi kroz našu čaršiju ili na zajedničkoj kahvi s muderris ef. često u društvu bili uglednici ovoga  grada: posljednji jajački kadija Mehmed Alija Kapetanović, hafiz Ejub ef. Makić, hafiz Mustafa ef. Bubrić,  Hafiz Bekir ef. Hadžiosmanović i drugi. Džematlije našega područja i imami su ga oslovlja­vali "muderrisom". To su činili i rukovodioci u Islamskoj zajednici. U to sam se više puta i sam uvjerio  u raznim prilikama kada sam s muderris Mustafa efendijom bio u društvu prilikom službenih posjeta visokih zvaničnika IZ u Jajcu, te na raznim sjednicama, seminarima i drugim skupovima.

Pomenut ću samo dva slučaja:

Na jednom sastanku imama ovoga područja koji je održan u džamiji Esme Sultanije u Jajcu, gosti predavači bili su: Husein ef. Đozo iz Sarajeva  i dr. Sulejman Mašović  iz Zagreba. Nakon sastanka uz kahvu i mehabbet dr. Sulejman Mašović reče: „Muderris ef.,  ja bih bio derviš, ali ako mi ti hoćeš biti šejh“. Drugi slučaj: Prvog  juna 1982. godine u Kizlaraginoj džamiji u Mrkonjić Gradu je održan sastanak imama Banjalučke regije. Sastankom je rukovodio predsjednik Starješinstva IZ-e BiH, Hrvatske i Slovenije dr. Ahmed ef. Smajlović. Mene je zadužio da vodim zapisnik. Isti dan je u Sarajevu bila dženaza rahmetli Husein ef. Đozi, te je dr. Smajlović, negdje u pola sastanka, morao napustiti kako bi stigao na dženazu. Vođenje sastanka  povjerio je muderris Mustafa ef. Čoliću, rekavši: „ Sastankom će dalje rukovoditi muderris Mustafa ef. Čolić“.

Organi Islamske za­jednice prateći njegov rad 03. februara 1966. unaprjeđuju ga u vjersko-prosvjetnog referenta (glavnog imama) Od­bora IVZ Jajce, koju dužnost obavlja do 02. marta 1977. Istovremeno je, u kontinuitetu, obnašao dužnost imama i  hati­ba džamije Esme Sultanije i muallima mekteba u Jajcu.

Pored ovih dužnosti naš uvaženi muderris ef. je bio pravi aktivista, te je tako obavljao mnoge dužnosti i bio na raznim funkcijama u Islamskoj zajednici i Udrženju Ilmijje. Tako je u nekoliko navrata obavljao dužnost sekretara Odbora IZ-e, Jajce, a u dva mandata bio je Predsjednik Odbora IZ-e Jajce. Biran je za člana Sabora IZ-e u BiH Hrvatskoj i Sloveniji, te za člana Vrhovnog Sabora Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji. Bio je aktivan član Udruženja Ilmijje. Dugi niz godina rukovodio je seminarima koji su održavani za članove Udruženja za područje Jajca Mrkonjić Grada, Šipova i Glamoča. U Udruženju Ilmijje obavljao je razne dužnosti.

Njegovo ponašanje kao hodže učenicima Medrese i mladim imamima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu. Bio je ponosan na svoju službu i svoj rad. Onako, đovdali, lijep, ponosit i zdrav,  postao je slika i prilika mnogim softama i mladim imamima ka­kvi bi trebali biti u ovoj odgovornoj, u tom vaktu teškoj, ali i časnoj imamsko-muallimskoj i hatibskoj službi. Volio je islam, medresu, softe, ljude..

Rahmetli muderris Mustafa ef.  bio jako tolerantan,  nije provodio nikakve represije ili nametao neke stege svojoj  porodici,  pa čak ni  svojim kolegama dok je bio glavni imam, a ni kasnije kao predsjednik Odbora IZ-e Jajce. Međutim,  bio je jako strog i principijelan prema sebi. Brojni primjeri iz njegovog života su najbolji svjedok ove tvrdnje. Iznijet ću samo neke:  Dok nije pustio bradu svaki dan se brijao i lice izbrijavao, brkove je uvijek uređivao, te su mu bili izuzetno uredni, svake hefte-sedmice  se podšišavao ili šišao, nikada iz kuće nije izlazio bez svijetle košulje skopčane do pod vrat, sa kapom i u sakou, čak i ljeti. Uvijek je imao  šnajdera koji mu je po mjeri krojio odijela, duge zimske  kapute i mantile koje je nosio u proljeće i jesen, te mantile koje je oblačio u džamiji umjesto džubbe.

Kada je šejh muderris Mustafa ef.  pustio bradu nosio je šejhovski tadž.

Volio je da se šali, ali nikada vulgarno i uvijek bi, i iz šale, izvlačio neku pouku. U svojim nastupima i svome predstavljanju Islama bio je jako širok, tako da je odstupao od stereotipa toga vremena. Nastojao je da ljudima olakšava, da im učini vjeru lijepom i omili Uzvišenog Allaha dž.š. Imame je volio bezrezervno, sa punim srcem, i to nije nimalo skrivao. Čak je govorio, prema hadisu, da ako su iko evlije (Allahovi odabranici) toga vremena onda su to imami, jer svojom javnom pojavom na dženazama, u džubama i ahmedijama, podsjećali su na smrt, na ahiret, a samim time i na Allaha dž.š. Prilikom svečanog otvorenja Mesdžida na Gornjem Bešpelju u ovom džematu bio je mladi imam Šefko ef. Sulejmanović. Tom prilikom u svome govoru okupljenom džematu javno je rekao: „ Starijeg hodžu treba ljubiti u ruku, a mlađeg, kao što je vaš Šefko ef. treba ljubiti i u ruku i u čelo“.  Ovakva javna podrška jednom mladom imamu mnogo je značila, a pogotovo kada je dolazila od osobe kakav je bio šejh  muderris Mustafa ef. Čolić. Svi koji su živjeli u tom periodu znaju šta znači moralna podrška nekome ko je tretiran kao građanin drugog reda, a imami su u tom vaktu,  vaktu  socijalističke vladavine zaista tretirani građanima drugog  reda.
Zadnju paru koju je imao, muderris Mustafa ef. davao bi prosjaku, nikad se ne obazirući na to,  ko je i šta je taj prosjak.

 

Nikad nije dangubio, nije pričao o drugima, ni o sebi, već o Islamu i onome što će koristiti. Imamima je govorio: „Ako nejmate djece u mektebu da učite, nemojte dangubiti, učite sebe jer će vam to u životu koristiti“. Za sebe je govorio: "Ja sam hodža i derviš." Jedan od njegovih životnih saputnika koga sam gore spomenuo Šejh Halid- ef. Salihagić bio je njegov korektiv kakav bi poželio svaki uman čovjek. Takva dva ahbaba bilo je teško naći u Bo­sni. Oni su bili sijači plodnog sjemena koje je svoje žile pustilo u tlo mnogih mjesta ove zemlje. Više od drugih svo­jih savremenika, posvetio se teorijskom izučavanju tesavvufa,  pišući, prevodeći i komentarišući više djela. On je iza sebe ostavio veliki broj autorskih djela, prijevoda i komentarisanih prijevoda. Do sada je objavljeno preko dvadeset naslova, a još skoro toliki broj u rukopisima i pripremi čeka na objavljivanje. Pored toga Šejh Mustafa ef. je bio učesnik na nekoliko znanstvenih skupova na kojima je predstavio svoje referate.
Bio je izuze­tan poznavalac arapskog jezika, poseb­no klasičnog. Poznavao je i turski jezik.

Prije na desetak godina nego što će Islamska zajednica pokrenuti akciju za ubiranje zekata i sadekatul-fitra za medre­su u „Bejtu-l-mal“ on je to aktuelizirao u Jajcu. Njegova objašnjenja razloga zašto tako treba biti, i danas su aktuelna.

Pišući o Šejhovom životu i radu  dugogodišnji rukovidilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta IZ-e, mr. Muharem ef. Omerdić između ostalog kaže: "Sa Muderrisom, kako sam ga i sam oslovljavao, poznajem se od 1965. godine. On je bio ahbab moga dede i babe. Tri godine sam zaredom dolazio na ramazansku praksu na njegov teren. To su nezaboravni trenuci moga života. Učio me je o onome što do tada nisam čuo. Njegovo ponašanje kao hodže učenicima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu... Moji kontakti su ostali sa njim do njegova preseljenja na ahiret. Uvijek mi je davao podršku i podsticao moj rad. To je činio i prema drugima."

Ostvarivao je uspješnu saradnju sa Katoličkim svećenicima i Pravoslavnim sveštenicima, te sa društveno-političkom zajednicom, a za dobrobit svih ljudi koji su živjeli na ovim prostorima. Njegova plodna saradnja bila je dobro primijećena i ljudi su ga i zbog toga cijenili i poštovali.

Iako je naš muderris Mustafa ef. zaista uživao veliki ugled kod velikog broja džematlija i u kompletnoj Islamskoj zajednici ipak je bilo i onih koji su iz zavisti ili nečeg drugog nastojali mu napraviti neku smicalicu ili podvalu. Tako je Starješinstvu IZ-e u BiH protiv njega bila upućena pritužba sa lažnim navodima da bi, nakon tri mjeseca tadašnji predsjednik Starješinstva IZ-e,  Naim ­ef. Hadžiabdić podnosiocima poslao službeno pismo (br. 3827/65, od 25. 11. 1965. godine) u kome je, između ostalog pisa­lo: "Mustafa-ef. spada među naše najv­rijednije imame". Penzionisan je 31. marta 1987. godine.

Kao i većina imama koji su u socijalističkom vremenu obnašali odgovorne dužnosti i naš muderris Mustafa ef. je bio pod stalnom prismotrom Uprave državne bezbjednosti – UDBA. Iznijet ću slijedeće primjere tome u prilog.

U 1982. i 1983. godini, prije sarajevskog procesa muslimanskim intelektualcima, nekoliko puta u Odbor IZ-e  Jajce je dolazila jedna mlađa žena pod hidžabom u crnoj odjeći. Ta žena je dolazila da sluša predavanja muderris Mustafa ef. Čolića. Pošto sam ja tada bio vjersko-prosvjetni referent (sadašnja funkcija glavnog imama), a kako sam u kancelariji Odbora radio prije podne, zadesio sam se dva puta kada je dolazila spomenuta mlađa žena. Jedan dan su me pozvali u SUP na razgovor, a muderris efendiji su u isto vrijeme došli u kancelariju. Ispitivali su nas što dolazi spomenuta žena u Odbor IZ-e, ko je ona, čime se bavi, šta priča, itd. Pošto ta žena nije ništa pričala, a i mi je nismo ništa pitali, lahko je bilo dati odgovore.

Muderris ef. i ja isto smo im kazali:

„Spomenuta žena je za nas kao i sve druge džematlije koje dođu u Odbor IZ-e. Žena o kojoj je riječ, dođe, pokuca na vrata, pita je li slobodno, nazove selam, uđe i sjede na stolicu s lijeve strane vrata, uz zid. Hasan, koji nam je pekao kahve, ispeče kahvu i njoj koju ona polahko sjedeći ispije. Ona ništa ne priča, samo dođe da sluša muderris efendijina predavanja“.
Nakon završenog ispitivanja došao sam u Odbor i tamo zateko muderris Mustafa ef., pomalo nervoznog. Odmah mi ispriča da su mu dolazili iz UDBE i pitali ga za onu ženu što je dolazila. Ja se malo osmijehnem i kažem mu da su i mene zvali i ispitivali me također o spomenutoj ženi.

Uglavnom naši odgovori su bili identični, a nisu mogli ni biti drugačiji. Kasnije, kad je podignuta optužnica za sarajevski proces, bilo nam je jasno što su oni tu ženu pratili i nas o njoj ispitivali, jer je i ona kao i drugi bila nevino optužena.

Pored velike širokogrudnosti, šejh muderris Mustafa ef. je bio izuzetno hrabar kada je to bilo potrebno. Jedne prilike kada su došli policijski inspektori, te ga što šta počeli ispitivati,  Šejh se na njih izvikao tako da su to čuli svi na hodniku i u drugim kancelarijama. Vikao je: "Vi od mene pravite neprijatelja ovog naroda i ove države, od mene kome su četnici poklali i pobili svu najbližu porodicu. Vi ste neprijatelji ove države i među vama će se pojaviti oni koji će je srušiti."
Šejh muderris Mustafa ef. je uz svoju hrabrost i odvažnost, i u najtežoj situciji umio naći i ponuditi izlaz. Kada je 1979. godine pokrenuta velika hajka na rahmetli Husein ef. Đozu i na Islamske informativne novine Preporod i kada je bilo upitno da li će Preporod i dalje izlaziti ili ne. Tada su održani regionalni sastanci Udruženja Ilmijje BiH, te je za Travnik održan sastanak u Donjem Vakufu. Pročitana je informacija nakon koje je trebala uslijediti rasprava prisutnih imama, članova Udruženja Ilmijje. Među prvima koji su se javili za riječ bio je muderris Mustafa ef. Čolić koji je u svojoj diskusiji  između ostalog rekao: „ Država ne smije zabraniti  Preporod, jer muslimani i Islamska zajednica imaju pravo na svoj javni medij. Ako koncepcija lista izlazi iz nekih okvira to se može popraviti. Sve se da urediti. Država treba sve učiniti da narod bude zadovoljan, a kako će muslimani biti zadovoljni ako im država uskrati njihovo osnovno pravo, pravo na informacije o stanju u Islamskoj zajednici Jugoslavije i stanju u Islamskom svijetu...?“

Predstavnike  državnih organa Bosne i Hercegovine na ovom skupu predvodio je Mato Šalinović, utjecajni političar BiH i Jugoslavije u tom peridu. Ovakva hrabra i bez imalo uvijanja diskusija muderris Mustafa ef. je sigurno doprinijela da je Preporod nadživio i ovo najteže vrijeme u svome dosadašnjem hodu.

Šejh muderris Mustafa ef. ostao je da živi u Jajcu do pada ovog grada u četničke ruke 1992. godine, kada sa svojim džematlijama kreće u ponovni muhadžirluk. Zaustavio se u Kaćunima (Busovača), a potom prelazi u Visoko gdje je prihvaćen kao uglednik. Tu završava svoje dunjalučko putovanje ovaj dobri čovjek i priznati 'alim-učenjak.

Kao njegov najbliži saradnik s pravom ću reći još i ovo: Naš šejh muderris Mustafa ef. je nama imamima, muallimima i hatibima bio pravi uzor. Bio je istinski  brat, kolega, prijatelj, ahbab, a prema mlađima je imao pravu roditeljsku ljubav i ophođenje.

Bio je oženjen Belkisa-hanumom rođenom Babić, iz Rogatice 1948.  godine s kojom je proživio svoj bračni život, a koja je preselila na Ahiret 1991. godine i ukopana je u mezarju Baščeluci u Jajcu. Muderris ef. i njegova Belkisa hanuma stekli su troje djece: Mehmedaliju, Fatimu i Ahmeda. Sinovi su oženjeni, a kćer je udata i svi imaju djecu:  Mehmedalija sina Vedada, Fatima Lejlu i Husejna, a Ahmed Selmu i Selmana. Muderris ef. je doživio veliki broj radosti. Jedna od njih je da mu je unuka Lejla još za njegovog života položila hifz i postala hafiz Kur'ana. Naš ugledni 'alim,  šejh - muderris hadži Mustafa-ef. Čolić na Ahiret je preselio u Visokom  05. maja 2004. godine. Dženaza mu je klanjana sutradan, u haremu Pertac-džamije u Visokom, nakon ikindije-namaza i nj­oj je prisustvovao veliki broj džematlija,  njego­vih poštovalaca, učenika, poznanika i imama, a predvodio ju je zamjenik reisul-l-uleme hafiz Ismet ef. Spahić. Mubarek tijelo našeg muderrisa Mustafa ef. ukopano je  u Gradskom mezarju u Visokom

Njegova bibliografija broji preko četrdeset djela, originalnih, ili prijevoda sa komentarom i bez komentara. Većina su iz tesavvufa, a neka iz akaida i ima­meta. Značajan broj ih je već objavljen.

Na kraju ovog teksta izražavam najiskreniju zahvalnost Uzvišenom Allahu dž.š. što mi je nasib učinio da upoznam šejh muderris Mustafa ef. Čolića, da slušam njegove upute i savjete, da učim od njega i da  se s  njim družim preko trideset godina. Šejh muderris Mustafa ef. Čolić je zaista bio veliki učenjak-'alim i velikan grada Jajca. I ja sam,  kao i spomenuta mlađa žena, u početku (1973. godine) dolazio da slušam muderris efendijina predavanja. U prvim danima, pa i mjesecima slušao sam ga, ali nisam razumijevao njegov govor. Bio sam strpljiv i ustrajan i to je urodilo plodom. Nakon šest mjeseci slušanja bila mi je jasna svaka riječ koju bi on kasnije u svojim predavanjima izgovorio. Muderris Mustafa ef. je imao lijep rukopis, te je njegova djela bilo lahko čitati i prije  štampanja.

Tako sam i ja imao priliku da čitam više  njegovih djela  još u rukopisu.

U gradu Jajcu jedna ulica (od džamije Esme Sultanije do ulaza u Tvrđavu) nosi ime Šejh Mustafe ef. Čolića.

Hvala onima koji su se trudili:  predlagaču  Ameru Mrako -  članu Komisije za prijedlog naziva ulica,  i vijećnicima OV Jajce, koji su glasali, da jedna ulica u našem gradu Jajcu nosi ime Šejh Mustafa ef Čolića.

Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da rahmetli šejh muderris Mustafa ef. Čoliću ukabuli dobra djela, oprosti sve grijehe i da ga nastani u Firdevsi džennetu. Amin.

 

Ramiz Bećirović