U rubrici "UGLEDNI JAJČANI" predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Među vrlo svijetle likove naše prošlosti treba svakako ubrojiti i biskupa fra Marka Dobretića. U nekim se stvarima bosanski katolici i do danas drže njegovih uredaba.

1. On se rodio oko 1707. u župi Dobretićima, u zaseoku Brnjici, nedaleko Jajca. U narodu jajačkog kraja priča se – kako je to zabilježio fra Anto Knežević – da je on do momačke dobe ostao kod kuće, zagledao se u neku djevojku i mislio se njome oženiti. Međutim, djevojka ga je »prevarila«, pa je – tako se priča – on krenuo »u fratre«. Bila to istina ili ne, on je kao đak i mladi fratar po dalmatinskim samostanima – koji su tada bili u sklopu Bosanske provincije – za divio ljude svojom oštroumnošću i izvanrednim redovničkim ponašanjem a zatim je krenuo u Italiju, gdje je u Firenci 1740. dovršio nauke i odmah postao profesor na raznim talijanskim školama i na koncu u Veneciji. Nakon 18 godina takvog rada postavio ga je 1757. vrhovni poglavar Reda za poglavara bosanske franjevačke zajednice. Pokazao se na djelu iznimno pogodnim za tu službu pa je kasnije (1768) ponovno izabran za provincijala. Tek što je završio svoje drugo provincijalstvo, imenovan je 1772. biskupom i bosanskim apostolskim vikarom (tj. papinim namjesnikom) u Bosni i Hercegovini pa je tu služ bu vršio do smrti; umro je u Fojnici od kapi 1784. u 77. godini života.

Povratak u Bosnu bio je povratak na jadan život. Dovoljno je spomenuti samo jednu zgodu koncem 1764. da bi nam to postalo jasno. Tada su neki fojnički »Turci« lažno optužili fratre da su bez sultanove dozvole popravljali samostan pa su bacili u tamnicu deset fratara, među njima i gvardijana i fra Marka Dobretića. Uzdajući se u pravdu, oni su se iz tamnice pismom obratili paši a on ih onda sve pozove u Travnik i zatvori »u zindan, i to u vrijeme kuge«. Onda su ih počeli ucjenjivati kao da su roblje i ucijenili ih na 5000 groša (1250 mletačkih cekina). Posudivši taj novac uz visoke kamate nekako se, nakon dva mjeseca, otkupe i vrate kući pred sam Božić.

2. Najviše nas zadivljuje revnost s kojom je ovaj bis kup obilazio svoje vjernike po čitavoj Bosni i Hercegovini. Znamo to iz njegovih izvještaja o tim pohodima i tu vidimo koliko je užasnih poteškoća i muka imao, a obavio ih je u do bi od 65 do 75 godina. Treba znati da je biskupu valjalo proputovati čitavo svoje područje i prevaliti što na konju, što pješice oko 1600 kilometara, najčešće po besputnim brdima, preko rijeka bez mostova, noćivajući u bijednim seljačkim kolibama, u stajama i pojatama, nerijetko izložen vremenskim ne pogodama, tvornim napadajima, zatvaranju i prijetnjama. U mjestima kamo je dolazio valjalo je ispovijedati, propovije dati, krizmavati, rješavati ženidbene i druge poteškoće i sporove, ispitati stanje župe i župnikovo upravljanje njom, a sve to najčešće pod vedrim nebom. Da dobijemo o tome bar neku sliku, zabilježimo samo kako je započeo jedan njegov pohod. 2. svibnja 1776. krenuo je on već zorom sa svojom pratnjom, u 70. godini i bolestan na želucu, iz Fojnice u Gornji Vakuf preko visokog brda Štit. Na brdu je nagazio na stari snijeg viši od odrasla čovjeka a usto je počeo padati novi, vrlo gust. Nije se moglo jašiti jer su i konji propadali u snijeg, pa su zapeli ne mogući ni naprijed ni nazad i mislili su jedno vrijeme da će tu izginuti. Ipak su se uz silnu muku, nakon pet sati teška naprezanja, zapadajući u snijeg do pojasa, po kliskim strminama, nekako uspjeli prebaciti preko brda; u nekoj napuštenoj štali, pored vatre, malo su se odmorili i onda nastavili put i tek predvečer, pri zalasku sunca, stigli u Voljice, selo gornjovakufske župe . . . Teške nezgode pratile su ga posvuda po Hercegovini, po Krajini, po brdovitim predjelima srednje Bosne, a teške boli želuca nekako je svladavao peli nom.

Njegove propovijedi, katkad i dva sata duge, bile su takve da je svoje slušatelje ponekad toliko dirnuo, da su glasno plakali. Išao je za odgojem svog puka: iako je u postupku bio blag, neke mane (npr. praznovjerje ili nerede pri sklapanju braka) znao je javno, pod misom, žigosati. Uživao je kod puka silno poštovanje i odanost pa je u svom nastojanju da ispravi poroke nekih pojedinaca imao velikog uspjeha. Zaveo je u svom području dosta korisnih uredbi, koje je kasnije biskup Miletić preuzeo u svoje Uredbe i uprave.

3 . Dok je bio profesor, počeo je pisati knjigu za župnike: prikaz crkvene nauke o sakramentima (Kratko skupljenje ćudoredne ... bogoslovice svrhu ... sakramenata). Provincijalska a kasnije biskupska služba nije mu ostavljala vremena da se time bavi a u starosti mu je i vid oslabio. Ipak su ga ugledniji fratri nagovorili i gotovo prisilili da to djelo 1782. (dvije godine prije svoje smrti) objelodani. U predgovoru, on se mnogo ispričava što je djelo maleno i nerazrađeno pa veli čitaocu: »nemoj se čudit ni narugat da smo oko ovoliko malo ruke stisnuli«, a isto tako ispričava se i za način pisanja. Radi se o izuzetnoj skromnosti i istinskoj poniznosti. To djelo nije maleno: iznosi blizu 600 stranica znatne veličine (20 X 26 cm) pa ima o samoj ispovijedi blizu 200 stranica. Izlaganje je vrlo pregledno a uz njega je doneseno mnoštvo primjera, kazusa, ili, kako ih Dobretić naziva, »događaja«, pa se čita sa znatnim zanimanjem, kao da je uzeto neposredno iz života. Njegov se pravopis, u poredbi s drugima, odlikuje znatnom jednostavnošću ali i vještinom prikazivanja zvukova; dužinu i jačinu slogova on bilježi »brazgotancima«, kako on naziva naglaske. Fra Bono Benić, koji je njegovo djelo ocijenio prije nego što je ono izašlo iz tiska, veli, da je prepuno korisnih sadržaja i obavještenja, da je vrlo jasno izloženo, pa mu se čini da se o tom teškom predmetu nije moglo reći ništa bolje, jasnije i točnije. Dobretić piše svoje djelo svojim materinskim jezikom; on se njim ponosi i naziva ga »slavnim iliričkim jezikom« pa ističe njegovu melodioznost, veličanstvo i slatkost. Djelo je, izgleda, bilo prvenstveno namijenjeno seoskim župnicima, posebno glagoljašima, koji su malo ili nimalo znali latinski, ali on kao da računa da će se njim poslužiti i ljudi izvan Bosne: »Dalmatini, Hrvati, Slavonci, Hungari, Bulgari«... Ipak ta praktična namjena nimalo ne ide na štetu solidarnosti: ponegdje tamo nađemo i na citat na hebrejskom!

4. Zanimljivo je kako o Dobretiću kao čovjeku, redovniku i svećeniku piše fra Bono Benić: »Ovi prelat (=crkveni dostojanstvenik) vrlo ponizne haljine jest nosio i tuniku redovničku uvijek, također i u viziti (tj. kad je išao na krizmu) jest ju nosio na goloj koži. I u oporuci, od ono malo plaće, što mu je godišnje Sveti skup (= rimska kongregacija za raširenje vjere) slao, jest ostavio za dušu u svaki manastir po 23 cekina mletačka, da mu se rekne toliko misa . . . Nadalje, jest ostavio što ubogijem, što komu drugomu, dosti lemozine (= milosti nje) ... S Provincijom (je) lijepo i u mijeru živio i kod Rima mnoga za Provinciju pošteno i naučno obavještavao u raznim prilikama. Ukratko, veoma (je) Red i Provinciju ljubio« (Ljetopis Sutješkog samostana, izd. Sarajevo 1979, str. 299-300).

 

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 36-40