Katarina Kosača-Kotromanić (1425/6 – 25. oktobar 1478)  bila je supruga bosanskog kralja kralja Stjepana Tomaša (1443-1461) i pretposljednja bosanska kraljica.

Rođena je 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić,  kćerka zetskog velikaša Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića.

Prije nego se udala za bosanskog kralja Stjepana Tomaša živjela je Katarina u sredini izložen snažnom utjecaju šizmatičke Crkve bosanske čiji je vjernik bio njezin otac. Sigurno je bila i pod utjecajem svoje pravoslavne bake koja je odgojila njezinu majku. Isto je tako morala poznavati i katolike brojne na posjedima njezina oca koji je u jednom trenutku i sam prihvatio katoličku vjeru.

Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći Bosanske vjere i Crkve bosanske i prihvatiti rimokatoličanstvo. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.

Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece – Žigmunda i Katarinu, a imala je i pastorka Stjepana Tomaševića, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.

Katarinin muž umire 10. jula 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti bosanska kraljica. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.

Prilikom turskog osvajanja Bosne maja i juna 1463. Katarina se spasila bijegom u Dubrovnik, dok su joj djecu Turci zarobili i odveli sa sobom iz Bosne tako da ih više nikad nije vidjela.

Tokom druge polovice 1464. Katarina dolazi u Rim gdje je, uživajući papinsku zaštitu, boravila do smrti oktobra 1478. Iako u tuđini, bez muža, djece i kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila svoje nedaće. Uvijek se očitovala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu nezavidnu sudbinu. Nekoliko vijesti govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i njezinom kraljevskom držanju, kao prilikom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Tom prilikom, pored markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu je pozornost privukla njezina pratnja.

Teže od svega ostalog, kraljici je padala razdvojenost od njezine djece koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć u cilju oslobađanja svoje djece. Istu molbu kraljičino je poslanstvo u Milanu ponovilo 1474. godine. Sve to, kako je poznato, ostalo je bez pravoga odjeka.

Njezin boravak u središtu katoličanstva djelovao je na njezin vjerski život. Teška sudbina silila ju je da razmišlja o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskog životnog puta i da što bolje primjenjuje u svome životu pravila za pravo kršćansko življenje. U Rimu je stupila u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli, bujnim rasadištem franjevačkog života. Tu je bosanska kraljica pristupila u bratstvo Trećeg reda sv. Franje. U crkvi samostana Aracoeli skupljalo se i društvo Bl. Djevice Marije, koje se, među ostalim, brinulo i za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Katarina je s ovim društvom svojski surađivala i pomagala ga. Dugo su iza njezine smrti članovi toga društva davali jedanput godišnje služiti svetu misu za ispokoj njezine duše.

Zdravlja načetog životnim nedaćama Katarina je teže obolila te je kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva 20. X. 1478. odlučila napraviti oporuku.

U svojoj oporuci bosanska je kraljica najprije izrazila svoju volju da se pokopa u crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata.

Papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u cijelosti predaju njezinom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo; ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćanin da Bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini ako se ona obrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Ostala svoja dobra, pokretna i nepokretna, razdijelila je kraljica svojim dvorjanicima koji se je vjerno služili tijekom svih 14 godina boravka u Rimu.

Crkvi sv. Jeronima ”pro natione Sclavonorum” ostavila je kraljica sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom).

Sinu Sigismundu ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se vratio na kršćanstvo, a ako ne bi postao kršćanin, onda je mač trebalo predati Balši, sinu njezina brata Vladislava.

Sve relikvije koje je posjedovala ostavila je bosanska kraljica crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. X. 1478., kraljica Katarina je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli, kako je to oporučno odredila. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim likom kraljice u naravnoj veličini (1,78 m),  s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen natpis bosanskom ćirilicom. Godine 1590., prilikom rekonstrukcije crkve, grob je pomjeren na drugo mjesto, nadgrobna ploča je skinuta i postavljena na najbliži stup. Tu se gubi svaki trag njezinim kostima. Današnji latinski natpis ispod nadgrobne ploče kraljice Katarine godine 1545. napravljen je rukom rimskog kaligrafa Ivana Palatino.

Kraljica Katarina umrla je u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, u službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled.

pruzeto sa: www.kraljeva-sutjeska.com

———————————————————————————————–

Katarina Kosača bila je veoma pobožna žena. Od svoga miraza gradila je crkve po Bosni, sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), Presvetog Trojstva na Kupresu (1447.),  v. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić.“

Kad su Stjepan Tomaš i Katarina Kosača došli u Jajce, zatekli su ondje već jednu crkvu, crkvu sv. Marije, koja je bila obnovljena prije njihovog dolaska. Fra Antun Knežević, jajački kroničar iz 19. stoljeća, nabraja u svojoj Povjestnici  stare jajačke crkve i posebno izdvaja: „Brez sumnje ona koja je bila spojena sa samostanom fratarskim, a to je Crkva sv. Katarine Divice i Mučenice…U vrime kralja Tomaševića, Jajce je bilo kako glavno mjesto Kraljevine i glavno mjesto franjevacah bosanskih, zvato ‘Vikarija’  …glavno mjesto ‘Kustodije’.“

U prosincu 1458. godine kraljica Katarina piše u Rim i moli Svetu Stolicu za svoju crkvu sv. Katarine, uz koju je i franjevački samostan i „domus vicarie“, sjedište franjevačke vikarije. Papa Pio II. odgovara bulom od 13. XII. 1458.  u kojoj spominje crkvu sv. Katarine u Jajcu za koju izričito tvrdi da ju je te godine sagradila Katarina Kotromanić, žena bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, te dodjeljuje oprost svima koji na Božić, Uskrs, Veliku i Malu Gospu, sv. Tomu, sv. Mariju Magdalenu i sv. Katarinu posjete crkvu sv. Katarine.

Ta je crkva nekada, misli fra Josip Markušić, bila hram Crkve bosanske. Nakon progona shizmatika, hram je napušten, a Katarina ga je preuredila u gradsku crkvu posvećenu ovoj svetici. U narodu postoji predaja da je tu nekada bila „Šarena crkva“, koja se pripisuje hramu crkve bosanske.

Bosanska kraljica Katarina u svojoj oporuci, danoj 20. X. 1478., želi da se „svete moći predaju franjevačkoj crkvi sv. Katarine u Jajcu“. Navedene bule i oporuka bosanske kraljice svjedoče o postojanju ovih dviju crkava. Osim toga, ovo je potvrda da su obje crkve bile katoličke.

 

(Autor teksta: Prof. Bruno Ljubez)