U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Svoje stručno viđenje o proti Milanu Iliću iznio je ugledni jajčanin prof.dr. Dubravko Lovrenović u knjizi “OPRAŠTANJE SA ŽIVOTOM JAJČKOG PAROHA”.

ČOVJEK ZA PAMĆENJE

Meomoari Milana Ilića, prote jajačkog, uzbudljivo je ljudski i historijski autentično kazivanje o jednom vremenu i njegovim progonistima između konca XIX.st. i početka II. svjetskog rata. Prota Ilić bio je svjedokom ili aktivnim sudionikom cijelog lanca historijskih procesa koji su od aneksione krize i balkanskih ratova do I. i II. svjetskog rata u potpunosti promijenili lice Balkana i Bosne i Hercegovine. O tome vremenu znamo puno iz historijskih udžbenika. Ali nedopustivo malo na osnovi kazivanja njegovih izravnih protagonista – ljudi koji su se bačeni u egzistencijalni ocean borili i sa sobom i sa drugima da bi održali vlastito dostojanstvo i hodali uspravno. Kao čovjek koji izriče moralne sudove o sebi i drugima nastojeći pod svaku cijenu zadržati objektivnost i distancu, prota Ilić savjestan je kroničar cijele jedne polovice stoljeća čiju pažnju prvenstveno privlače sudbine brojnih običnih ljudi, kojemu istovremeno iz vidokruga ne izmiču prijelomni povijesni događaji pod čijim du žrvnjem našli upravo ti ljudi čijim je sudbinama zaokupljen. Nije manje važno ni to da ispisivanje protinih osjećaja započinje kao svojevrsna borba s vremenom, u trenutku kada se približavao 68. godini, kada je osječao da se njegov životni put bliži kraju. Svjestan da je punu objektivnost teško, zapravo nemoguće dosegnuti, svjetan da “čovjek vidi i pamti stvatri onako kako njemu konvenira”, svojim glavnim zadatkom smatrao je da se što više približi istini. Istini koja ne štedi ni njega samoga i zato vjerujem da će oni koji pročitaju ovo kazivanje na svakoj stranici osjetiti protinu težnju da se ljudi i zbivanja prikažu upravo u takvom svjetlu. Upravo zbog te njegove osobine da u isto vrijeme bude i ljudski topao i neposredan ali i oštar i nepristran prota od prvog retka osvaja simpatije čitatelja. Protina sjećanja započinju danima djetinjstva pod konac XIX. stoljeća, kada je nakon rođenja ubrzo usvojen odnosno predat na brigu jednoj porodici u kojoj je odrastao ili, kako bi on rekao, koja ga je “podigla na noge”. Živo se sjećajući tog vremena odrastanja praćenog siromaštvom, čestim seljenjem iz grada u grad, školovanjem kod travničkih isusovaca i studijem na Bogosloviji prota u svoju priču uvodi Jajce u kojemu će kasnije između 1921. i 1941. provesti najznačajniji dio života ispunjenog radom na kulturnom i političkom polju. U ovom dijelu protinih sjećanja čitalac će naći brojne živopisne detalje o jednom bosanskom gradiću na prijelazu iz XIX. i XX stoljeća, u kojemu se društveni život tek počeo stvarati, a indrustijalizacija nagrizati vjekovni patrijarhalni život i njegove okamenjene forme. Proti će kasnije biti dosuđeno da kao jedan od prvih kulturnih pregalaca svojim neumornim radom razdrma učmalost negdašnje kraljevske prijestolnice, a u odnose između ljudi različitih konfesija i vjera unese ozračje topline i povjerenja u kojemu i danas s pijetetom svjedoče malobrojni Jajčani svjedoci tadašnjeg protina djelovanja. Novo poglavlje Ilićeva života započelo je 1919. kada se oženio i istovremeno bio zaređen za pravoslavnog sveštenika. Već tada, od prve parohije Medne, preko Pecke i Laminaca, počinje njegov prosvjetiteljski rad na opismenjavanju – “strast za opismenjavanjem” kako sam kaže – njegova uloga duhovnog vođe naroda koju će, izložen brojnim poteškoćama, kao svjesno natovareno breme s uspjehom nositi sve do odlaska iz Jajca 1941. ali i kasnije. O svojim tadašnjim dilemama, neizbježnim i bolnim, zapisao je: “Uzimajući pojedine Ničeove misli da ih pobijem, vidio sam da sam ja u isto vrijeme i romantičar i realist i spiritualista i materijalista, i monista i dualista. Zato mi se događalo da jedan dan odem potpuno u romantiku i da drugi dan dođem do apsurda i pođem potpuno realističkim putem da bi opet udario glavom u zid. No, bio sam pošten, nisam htio istinu da navlačim na svoje klupe… Tako sam stalno vrtio po lavirintu ljudskih napora da se dođe do konkretnih rješenja osnovnih problema života.”

Sreća je da su potrebne službe protu 1921. godine dovele u Jajce, jer ga je dvadeset godina tu provedenih inspiriralo da ispiše možda i najljepše stranice svojih sjećanja, prije nego je početkom II. svjetskog rata postao njemački i ustaški talac, nakon čega je otišao u Srbiju gdje je nastavio svoj domoljubni rad koji nije prestao ni nakon rata kada je postao članom Vjerske komisije u Sarajevu i šef odsjeka u Ministarstvu prosvjete. Često usamljen, izložen sumljama, nekada i životnoj opasnosti, prota Ilić postao je jednim od glavnih aktera društvenih zbivanja u Jajcu koja su uključivala bespoštenu političku borbu i rad na kulturnom polju u ovo svojevrsnom bosanskom Babilonu u kojemu se sudaralo nekoliko historijskih pravaca: još uvijek živa osmanska baština, austrougarska modernizacija i jugoslavenska ideja. Nastojeći izmiriti i ublažiti te stoljećima gomilane oprečnosti i prije svega raditi za opće dobro, jajački prota izdigao se iznad svih sitnih malograđanskih strasti i interesa svojim primjerom pokazujući da je moguće ostvariti sklad između prividno nepomirljivih suprotnosti nalazeći vremena za sve: za porodicu, za krštavanja, vjenčavanja i pogrebe, za vlastito obrazovanje i vjeronauku, za rad u Jajačkom zboru, za putovanja i druženja, za kafane i crkvene slave.

Prota Milan Ilić bio je čovjek širokih duhovnih vidika, renesansni izdanak slavenskog pravoslavlja u kojemu su se sjedinili sveštenik i narodni prosvjetitelj i kulturni pregalac u najširem značenju te riječi, politički djelatnik koji je punih pluća radio na narodnom jedinstvu žrtvujući mu čak i sigurnost naroda kojemu je rođenjem pripadao i kojeg je silno ljubio, Bosanac i Srbin u spoju u kojem jedno ne isključuje drugo nego se skladno dopunjuje, svestrano obrazovan čovjek sa širokim krugovima poznanstava od čaršijskih anonimusa do vodećih ličnosti njegova vremena.

Čovjek dobrodošao u svakom vremenu kao mjera stvari. Ovakvi ljudi uistinu umiru dva puta: jednom prorodnom smrću i drugi put kada izblijedi sjećanje na njih. Uspomena na ovoga čovjeka dragocjena je i blagotvorna.

Prof. dr. Dubravko Lovrenović