Kao što je poznato, na ostacima gradina iz antičkog perioda izrasla je moćna srednjovjekovna utvrda koja se sastoji od tvrđave, kula, kapija i tabija gradskog bedema.

Unutar ovog homogenog i skladno povezanog ansambla formirala se, vremenom, impozantna urbana i sakralna arhitektura. Sva ova zdanja svojom monumentalnošću, oblikom ljepotom i graditeljskim materijalom koji je izdržao zub vremena djeluju na čovjeka kao neka kulisa na pozornici koja dočarava jedno vrijeme koje je prohujalo, ali koje je iza sebe ostavilo baštinu trajne vrijednosti.

Od dolaska Turaka do danas, arhitektura može se po “hronološkoj stilskoj pripadnosti“ podijeliti u nekoliko osnovnih kategorija: bosanska orijentalna arhitektura; osavremenjena bosanska orijentalna arhitektura; objekti koji ne pripadaju nijednom stilu.

Grad Jajce za vrijeme austrougarske okupacije i između dva rata mogli bismo podijeliti u tri zone. Prvo zonu čini zanatski i trgovački dio grada, a zauzimala je prostor između Travničke i Banjalučke kapije. Ova zona se nekada  zvala čarsimahala (glavna ulica između kapija). Drugu zonu čini stambeni dio grada, a zauzimala je prostor s jedne i druge strane trgovačke i zanatske zone i izvan gradskih bedema. U ovim dvjema zonama razmješteni  su kulturnoistorijski spomenici koji se skladno uklapaju u stari dio grada.

Poslije austrougarske okupacije nastaje treća, tj. industrijska zona, na desnoj obali Plive i lijevoj obali Vrbasa, pored samog grada, koja unosi nov elemenat u urbanizaciju i arhitekturu grada. U trgovačkoj i zanatskoj zoni odvijao se cjelokupan privredni, upravni, prosvjetni, kulturni i religiozni život žitelja grada. Čaršiju su činili dućani, zanatske radnje, hoteli, hanovi, kafane (kahvane) i krčme koje su bile stiješnjene jedna uz drugu, kao saće meda.

U gradu Jajcu uvijek je bilo ljubitelja starina. Oni su čuvali spomeničko blago svog grada, otimali zubu vremena i ljudskog neznanja sve ono što se oteti moglo.

Najveća opasnost nadvila se nad ovim gradom poslije oslobođenja (poslije 2. Svj. rata) kada su  neki novi arhitekti, nesposobni da cijene ono što su naslijedili, počeli u starom tkivu(u centru grada) da grade javne i stambene zgrade koje po svojim mjerilima i arhitektonskim formama nisu imale ništa zajedničkog sa postojećim.

Ono što je stoljećima rađeno i građeno, ipak nije baš lako uništiti, a ni stanovnici Jajca nisu se tako lako željeli odreći nekih svojim simbola. Svo spomeničko blago nije ostalo u Jajcu. Ono je iščezavalo raznim kanalima, otimačinom i pljačkom austrougarskih, njemačkih i drugih okupatora i odnošeno u razne krajeve germanskih i drugih zemalja.“

(Hazim Eminefendic „Jajce 1878-1941“, Jajce 1989. godine/Jajce grad muzej)