BLOG

Osim ostataka franjevačke samostanske crkve sv. Marije, Zvonik/Toranj sv. Luke u Jajcu spadaju u najveće spomenike duhovne kulture Hrvata u Bosni i Hercegovini i svjedoče o sjaju i moći bosanskog kraljevstva, te umjetničkom dosegu jajačke klesarske škole.

Papa Pio II. 7. studenog 1461. godine izdaje bulu po kojoj se dodjeljuje oprost svim vjernicima koji bi na marijanske blagdane posjetili crkvu sv. Marije u Jajcu. U crkvi su se, između 1459. i 1463. godine, čuvale moći (relikvije) sv. Luke Evanđelista što ih je u miraz donijela kraljica Mara kći srpskog despota, po čemu je Zvonik i dobio ime. Nakon definitivnog osvajanja Jajca 1527. godine Turci su Zvonik sv. Luke pretvorili u minaret. Džamija je nekoliko puta bila zahvaćena požarom, a od posljednjeg požara 1832. godine džamija nije bila u funkciji. Ostatak munare skinut je 1888. godine prilikom posjete princa Rudolfa Habsburškog Jajcu, dok je temeljita popravka izvršena 1949. – 1953. godine kada je i treća galerija oslobođena dozida. Zvonik sv. Luke je jedini potpuno sačuvan kampanil (tal. campanile – zvonik sagrađen bez izravne veze s crkvom) u unutrašnjosti Balkana, a spomenikom kulture proglašen je još 1892. godine.

(Autor teksta: Prof. Bruno Ljubez)

Nakon proklamiranja reformi i vjerske tolerancije u turskome carstvu sredinom 19. stoljeća, kod kršćana se u Jajcu javlja želja za podizanjem gradske crkve. Katolička je župa formalno u Jajcu, ali župna crkva bila je crkva sv. Ive u Podmilačju. Župnik je od 1741. godine stanovao u kući u Kozluku.

Blizu Kozlučkog mosta zaslugom tadašnjeg župnika Nikole Krilića, na zaravni zvanoj Selišće, počela je gradnja crkve 1866. godine, a završena desetak godina kasnije. Crkvu je 1895. godine pohodio Henrik Renner, austrijski putopisac i zapisao: „Crkva je veoma prostrana i visoka. Ima samo nekoliko redova klupa, prilično je bez nakita, a slikarije joj jako te sjećaju Turske, no još više vjernici u crkvi. Mogao bi pomisliti da si u džamiji. Osjem nas je tu bila samo još jedna gospogja evropski odjevena, inače sav svijet u domaćoj nošnji, a od toga najmanje tri četvrtine seljaka. Čuče, kleče ili sjede podvijenih nogu na golom podu crkvenom, neki metnuli poda se ćilim, drugi odjeću, a treći torbu; crveni saruk, što ga katolički seljaci najviše nose, svi su poskidali i ti vidjaš osobitu sliku. Skoro sve su glave obrijane kao i kod muslomana, samo u sredini je ostavljen dugačak perčin, koji raščupan pada niz legja ili je lijepo iščešljan u pletenicu…Još je veća sličnost s muhamedovstvom, kada svećenik kod podizanja uzdigne kalež i svi se vjernici čelom dotaknu samoga poda, akod blagosova pruže ruke u vis i raširenih prstiju segnu njima za uši, sasvim kao muslomani u džamiji. Očito je, da je taj običaj preostao još iz dobe osmanlijskog gospodstva.“ Crkva je najprije bila posvećena Maloj Gospi (rođenju Blažene Djevice Marije), ali je 1906. godine promijenjena u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velikoj Gospi). Crkva je bila velika, trobrodna bazilika. Poznati slikar Marko Antonini ukrasio je crkvu prizorima iz Marijina života u 12 slika: Anđeo javlja Joakimu i Ani Marijino rođenje, sv. Ana s Marijom, Blagovijest, Marija i Elizabeta, zatim Marijino krunjenje, a iznad trijumfalnog luka lik sv. Franje koji propovijeda okupljenom narodu, a iza njega se ocrtava jajački krajolik. U kutovima su bili medaljoni s likovima svetaca.

Crkva je obnovljena 1973. godine kada su elektrificirana zvona. Ugrađene orgulje (1951. god.) imale su 22 registra, a oltarna menza je 1977. godine izrađena po nacrtu kipara Zdenka Grgića. Jajačka je crkva imala pet zvona. Dimenzije crkve bile su 18,4 x 30 m, a visina 16,60 m. Dimenzije zvonika: 4,2 x 4,2 m, a visina 35,80 m. Nakon osvajanja Jajca 1992. godine, kad je izbjeglo cjelokupno stanovništvo, crkva je srušena do temelja. Ostala je hrpa ruševina. (Poslije povratka iz progonstva, vjerni puk jajački s ljubavlju je počeo graditi novu župnu i samostansku crkvu. Blagoslov kamena temeljca i gradilišta bio je 2001. godine, projektant današnje crkve je Zvonimir Krznarić iz Zagreba. Radovi koji predstoje na crkvi: izvanjsko i unutarnje uređenje, uređenje dvorišta i nabava umjetnina.)

(Autor teksta: prof. Bruno Ljubez)

Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini tijekom svoje duge povijesti bilo je usko povezano s djelovanjem Franjevačkog reda, koji je početkom XIII. stoljeća utemeljio sv. Franjo iz Asiza. Samostan u Jajcu osnovan je 1885. god. Franjevci su međutim u tom gradu nazočni još iz vremena bosanske samostalnosti, premda se točno ne zna kad su tu prvi put podigli samostan. Pouzdano se zna da u 15. stoljeću imaju samostansku crkvu sv. Marije, koja je kao romanička građevina u gotičkom stilu. Zidovi su bili oslikani, a jedna sačuvana kompozicija (“Mrtvački ples”) tema je karakteristična za franjevačke srednjovjekovne crkve.

Godine 1460.-1463. uz crkvu se gradi toranj sv. Luke, koji je dobio takav naziv jer su se tih godina u crkvi čuvale relikvije tog sveca. Kad je konačno osvojeno Jajce 1527. godine, Turci su tu crkvu pregradili u džamiju. Od crkve sv. Marije danas su preostale ruševine, dok je toranj sv. Luke potpuno sačuvan. Uza spomenutu crkvu franjevci su imali i crkvu sv. Katarine. Nju je vjerojatno dala sagraditi kraljica Katarina u četvrtom ili petom desetljeću 15. stoljeća. Nakon osmanskog osvajanja Jajca crkva je porušena; isto se dogodilo i s franjevačkim samostanom. Ta je nastamba franjevaca izgorjela 1620., ali je nekoliko godina poslije obnovljena. Gradnja samostana započela je 1877. i potrajat će do 1885. godine; a 1934.-35. samostan je obnovljen prema projektu arh. Karla Paržika (Pařik). Arhitektonski izgled samostana znatno je poboljšan. Ukrasnim kamenim dogradnjama samostan je dobio nove linije, koje ga čine osobito lijepim. U prostorijama samostana nalazi se više vrijednih umjetničkih djela. Od starijih slika na prvom je mjestu “Sv. Obitelj sa Sv. Ivanom Krstiteljem” iz 17. stoljeća od nepoznata italogrčkog majstora. Od suvremenih slikarskih djela najvredniji je niz tema iz Kristova života, što ih je u samostanskoj blagovaonici izradio ak. slikar Mirko Čurić iz Sarajeva. Slike su rađene u frizu što se protežu gornjim dijelom četiriju zidova. Samostanska riznica posjeduje lijep broj predmeta kulturno-povijesnog i umjetničkog značaja. Navlastito to su predmeti praktične crkvene namjene kao što su kaleži, monstrance, crkveno ruho itd.

Jajački samostan napose je bogat antičkim, starokršćanskim i srednjovjekovnim arheološkim spremnicima. Od rimskih spomenika navodimo najvažnije: „Igra Silvana i Nimfi“ (rimsko-dalmatski reljef, Šipovo kod Jajca, 1-1. st.), „Ulomak sarkofaga s predstavom borbe“ (Šipovo, 2-3. st.), „Gorgona Meduza“ (kameni antefiks s nekog nadgrobnog spomenika, Šipovo, 3. st.) itd. U muzeju samostana nalazi se i mala etnografska zbirka. Knjižnica posjeduje djela iz povijesti, filozofije, teologije, književnosti, te bezbroj domaćih i stranih časopisa i listova iz austrougarskog i novijeg doba. U njoj se čuvaju i vrijedni rukopisi, te matične knjige iz prve polovice 18. stoljeća (najstarija Matica krštenih iz 1720. god.). U Domovinskom ratu samostan je posve devastiran, a novi dio znatno oštećen uslijed rušenja samostanske i župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Netragom je nestao veliki dio muzejskih eksponata, umjetnina, knjiga iz samostanske knjižnice i arhiva. U tijeku je obnova starog dijela samostana.

Poznato je da su franjevci držali u Jajcu leprozorij. Bolesnici su bili smješteni po špiljama uz rijeku Plivu ili u Katakombama, što opet navodi na pomisao da je tu odavno bila špilja koja je služila različitim namjenama, a Hrvoje ju je namjeravao, tako pretpostavljaju neki povjesničari, preurediti u svoju obiteljsku grobnicu. Međutim, ovdje nije nitko pokopan. Hrvoje je umro 1416. u Kotor Varošu prije nego što su Katakombe dovršene, a Jelena se preudala za bosanskog kralja Stjepana Ostoju. Ovu podzemnu crkvicu, koju su gradili jajački klesari, narod naziva Katakombama iako to ona nije u klasičnom smislu. Ova „…katakomba u Jajcu prikazuje cijelu jedinstvenu arhitektoničnu zgradu, kršćanski hram sa svim sastavinama. U tom naliči na stare indijske hramove, koji su također istesani iz žive stijene.“ Katakombe su, kao kripta, nedovršene. Na ulazu su također nedovršene, u stijeni klesane figure i naznake grba, a u samoj unutrašnjosti su nedovršene prostorije. Crkvica se dijeli na gornji i donji dio, znači napravljena je na kat, sa oznakama različitih stilova, od istočnjačkih lukova, koji podsjećaju na mitraizam, do kršćanskog prezbiterija i krstionice u donjem dijelu, premda ostavlja dojam bogomolje pripadnika Crkve bosanske. Križ u donjem dijelu dokazuje nedosljednost „dobrih krstjana“ i njihove sekte, jer su proklamativno odbacivali raspelo i krštenje vodom. Ovo odražava i Hrvojevu vjersku nestabilnost, jer iako pripadnik Crkve bosanske, kao pragmatik nije htio odbaciti katoličanstvo s obzirom na političko okruženje. Ova podzemna crkvica dokaz je burnog vremena u kome je živio Hrvoje, ali i dokaz umješnosti jajačkih klesara, koji su sve prostorije isklesali u živom kamenu ili su adaptirali već postojeću špilju. Kroz Katakombe je u tijeku krvave bosanske povijesti prošlo mnogo ljudi. U njima je, kaže predaja, bila nekada i tamnica. Za represalija Omer paše Latasa ovdje su se skrivale žene i djeca pred ratnim sukobom. Bilo je i dobronamjernih stanovnika Katakombi poput derviša, koji su ovdje postom i molitvom, izolirani od vanjskog svijeta, nastojali pronaći duševni mir, ali je bilo i vandala koji su iskonskim nagonom nastojali sve uništiti, pa su ložili vatre, bacali smeće i uginule životinje u ovu podzemnu crkvicu, koja ima neprocjenjivu vrijednost za povijest Jajca i cijele Bosanske Kraljevine.

(Autor teksta: Prof. Bruno Ljubez)

 Naselje Podmilačje nalazi se ispod masivne stijene, na kojoj je, prema pretpostavkama, postojala srednovjekovna kula,gdje su stražarili vojnici Hrvoja Vukčića, branivši prilaze gradu (Kovačić, 1930, str. 8). Nije poznato po čemu je naselje dobilo ime – da li prema stijeni koja svojim izgledom podsjeća na građevinu, ili prema tome što je iz te stijene nekada korišten kamen prilikom gradnji prvenstveno stambenih objekata.

Prvi put Podmilačje se spominje 1461. godine u povelji kralja Stjepana Tomaševića koji poklanja ove prostore knezu Radivoju. U isto je vrijeme vjerojatno sagrađena i Crkvica sv. Ive (Kovačić, 1930, str. 12-13.). U Podmilačju sve do XIX stoljeća nije postojala župa u današnjem smislu te riječi. Crkva sa okolnim naseljima pripadale su Jajačkoj župi, koja je opet pripadala fojničkom samostanu od 8. Juna 1757. godine, kada se na kratko vrijeme ukida bosanska provincija, te se u Bosni uspostavlja Kustodija sv. Križan koja broji tri samostana, šest rezidencija i oko 150 braće. Među tih šest rezidencija nalazi se i Crkva sv. Ivana Krstitelja u Jajcu (Jelenić,1913. str. 28 – 29.).

Inače crkva za vrijeme vlasti Otomanske Imperije U Bosni i Hercegovini nije bila uništena niti oštećena. Koncem XIX stoljeća, točnije 1878. godine Podmilačka župa se odvaja od Jajačke. Vrijeme nastanka Crkve sv. Ive u Podmilačju nije u potpunosti definirano. Do danas nije pronađen niti jedan dokument po kome bi bilo utvrđeno točno vrijeme njenog nastanka. Jedna je od najstarijih pet crkava u Bosni: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju. (Jelenić, 1990., 106)

Prema Đuri Basleru , odnosno Juraju Kujundžiću, crkva je sagrađena u XV stoljeću. Na temelju stilskih karakteristika portala, njeno vrijeme gradnje može se još preciznije datirati u sredinu XV stoljeća. Zanimljivost ove crkve predstavljalo je miješanje dva utjecaja, i to centralno-evropskog, zastupljenog na samom izgledu građevine, odnosno njenim fasadama, i primorskog, koji se ogledao na portalu crkve, gdje su uočljivi izrazito mediteranski utjecaji. Na temelju njegovog izgleda, odnosno dekorativnih elemenata, kao i načina obrade kamena, može se sa sigurnošću zaključiti da je proizvod kasnogotičke dalmatinske radionice.

Višekutno svetište i toranj koji je izrastao iz pročelja objekta neke su od glavnih karakteristika seoskih crkava kontinentalnog dijela Evrope. I taj element se može smjestiti u XV stoljeće. Poligonalnost umjesto zakrivljenosti primjetna je u to vrijeme i kod kula nekih bosanskih gradova, što pokazuje da takav način gradnje postaje uobičajen u Bosni.

Bogato ukrašen portal – djelo dalmatinskih klesara, smješten na skromnom objektu crkve, nastao je kao rezultat prisne veze koju je Bosna imala u to vrijeme sa Dalmacijom, a posebno veze Jajca sa Splitom. Poznato je da je Martin Perković iz Jajca stupio 1431. godine u radionicu slikara Blaža na Korčuli. Martin radi 1438. godine samostalno na oslikavanju korskih sjedala u franjevačkoj crkvi u Splitu, gdje je u to vrijeme bio stalno nastanjen. Drugi majstor, Juraj Gradimilović, rođen u mjestu  Vesela Straža pokraj Bugojna, uči od 1455.do1461. godine umjetničko klesarstvo kod poznatog majstora Andrije Alešija. Vjerojatno je radionica majstora Alešija radila veliku kasnogotičku palaču u jajačkom kastelu sredinom XV stoljeća, a čiji su dijelovi pronađeni u nasipima tabija. Već u to vrijeme Podmilačje je poznato i kao mjesto hodočašća (Kujundžić, 1966., 370).

Julijan Jelenić u djelu «Kultura i bosanski Franjevci» navodi da je kršćanima strogo zabranjeno držati zborove na onome mjestu gdje se sveta misa govorila. Prema obnovljenoj naredbi definitorija Bosne Srebrene iz 1793. godine i «Naredaba i uprava» Miletića – « župnicima i duhovnim pomoćnicima nije bilo dozvoljeno mise govoriti, ako su bili franjevci, bez redovničkoga habita, kapuča i pojasa… Budući da u Bosni crkava nije bilo do: u Kr.Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju, to je sva sila svijeta sa svih strana, na sve svetkovine u sve nedjelje, a osobito na zaštitnike spomenutih crkava k njima hrlila.» (Jelenić, 1990.,93). U istom djelu Jelenić navodi da je fra Grgo Kotromanović (umro 1864. godine) izradio više propela, kip sv. Ive Krstitelja za crkvu u Podmilačju, te kip sv. Franje za crkvu u Gučoj Gori. Fra Nikola Lašvanin, poznat po izučavanju povijesti, pokopan je u Podmilačju u Crkvi sv.

Ive Krstitelja 1750. godine – Nekrologij fojničkih franjevaca. Prema Shematizmu Bosne Srebrene od 1877. godine, Podmilačje je imalo osnovnu školu, a imenuje se i nadzornik fra Anto Knežević. Izgrađena je i župna kuća 1873. godine (Jelenić, 1990., 233, 336, 578, 600).

O sudbini crkve tijekom stoljeća malo je poznato u pisanim izvorima. Godine 1705. izvršen je veći popravak, zatim je 1758. godine postavljen novi krov. Još jedan veći popravak bio je 1822. godine, a 1872. godine je temeljito pregrađen toranj, koji je sadržavao elemente gotičke gradnje. Najveći zahvat desio se u augustu 1910. godine i narednih godina kada su porušeni toranj i pročelje, a staro svetišteuklopljeno kao kapela u ambicioznu pseudogotičku crkvu.

Godine 1960. napravljen je u novoj crkvi novi oltar u crno-bijelom kamenu, stube ispred oltara su obložene bijelim bračkim kamenom, a prostor prezbiterija je bio obložen brušenim pločama. Također su postavljeni novi prozori sa ornament-staklom i mramorni kipovi sv. Petra i Pavla. U junu mjesecu 1970. godine na crkvi je promijenjen krov, postavljen je limeni krovni pokrivač. Godine 1974. počelo je uređenje enterijera na temelju projekta urađenog od strane Mandice Lovrić, arhitektice, i akademskog kipara Zdenka Grgića. On je u orahovini izradio medaljon «Povijest Bosne», a sljedeće godine mozaik «Dolazak franjevaca u Bosnu». Požarom u župnom dvoru 1916. godine uništen je znatan kulturno-povijesni materijal, koji se u njemu nalazio. Crkva sv. Ive u Podmilačju bila je jedina srednjovjekovna crkva koja je u kontinuitetu služila svojoj namjeni. Do početka rata sačuvano je malo dokumentacije o ranijem izgledu crkve – poput fotografije iz 1935. godine iz Conspectusa Provincije, gdje je prikazan objekt sa pročeljem i tornjem. Sačuvana je i osnova ranijeg stanja, a u dvorištu samostana u Jajcu nalazio se luk portala koji je nakon rušenja objekta tamo prebačen. Luk je rekonstrukcijom iz 2000. godine ponovno vraćen na staro mjesto.

Crkva sv. Ive u Podmilačju do temelja je srušena 1. marta 1993. godine. Istovremeno je srušeno cijelo svetište: župne kuće, te vanjski oltar. Područje Crkve sv. Ive u Podmilačju predstavlja prostor hodočašća za katolike, ali u hodočašću tradicionalno učestvuju i muslimani i pravoslavci iz čitave Bosne i Hercegovine. Jednom godišnje, uoči Dana sv. Ive – 24. juna, mnoštvo ljudi posjećuje ovo mjesto. U narodu postoji vjerovanje u njegovu ljekovitost, odnosno u izlječivost teško oboljelih osoba – hroničnih i duševnih bolesnika. Po istom vjerovanju  hodočašće treba obaviti dva-tri puta, jer ukoliko se stanje ne popravi ni nakon trećeg puta, ozdravljenje nije moguće. Mnoštvo ljudi dolazi na ovo mjesto i radi zavjeta, ali je najveći broj onih koji dolaze da izmole i nađu lijek svojoj bolesti. Kako je ovo kultno i zavjetno proštenište multikonfesionalno, uoči Sv. Ive, ono oživi i postane mali bosanski Lurd. Poseban efekt daju oni ljudi obučeni u tradicionalne narodne nošnje, po kojima se razlikuju pripadnici različitih konfesija i nacija, pristigli iz najudaljenijih krajeva Bosne i Hercegovine (Fabijanić, 2002., str. 169,170). Već 23. juna prostor oko crkvice se napuni radi ispovjedanja. Zbog malog prostora unutar objekta, ispovjedanje se obavlja i vani, uz pomoć svećenika pristiglih iz cijele Bosne i Hercegovine. Sutradan u 9 sati se održava velika misa za bolesne koja predstavlja centralni i najvažniji dio obreda. Sastavni dio obreda je i umivanje u ranu zoru na vrelu zvanom Mrtvalj, koje se u narodu zove i Gospino vrilo, a koje se smatra ljekovitim i čudotvornim. Nakon toga hodočasnici po okolnim brdima beru ljekovitu biljku ivu (Teucrium montanium L.) koja je glavni sastojak mnogih preparata narodne medicine. Nakon toga se hodočašće završava.

Kult sv. Ive u vezi sa ozdravljenjem posebno «opsjednutih» bolesnika rasprostranjen je po cijeloj Bosni i Hercegovini. Održava se paralelno sa sličnim kultovima kao što su kult Gospe Olovske – 15. augusta, te kod pravoslavaca kult sv. Vasilija Ostroškog – 12. maja i kult Bogorodice Čajničke – 28. augusta. Bez obzira kada je nastala Crkva sv. Ive, može se pretpostaviti da je ovaj kult stariji od kršćanstva, koje mu je kasnije dalo svoje obilježlje. Pretpostavka je da se u Podmilačju nalazilo predkršćansko kultno mjesto, jer je sastavni dio rituala bilo i kupanje, koje se kasnije reduciralo samo na umivanje na izvoru Mrtvalj. Praksa ritualnog kupanja svakako upućuje na antičko vrijeme i antičku praksu. Osim toga mnoge kršćanske crkve podizane su na mjestima pretkršćanskih svetišta ili pak u njihovoj blizini (Fabijanić, 2002., str. 173,174).

Izvor: Odluka o proglašenju graditeljske cjeline Crkve sv. Ive u Podmilačju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

U Jajcu i okolici bilo je crkvica i kapelica, koje su nestale u povijesti. Zna se za crkvice na Pšeniku, na Milama, u Bistrici… Na Katini izvan grada nalazila se crkvica sv. Katarine. Bila je to dvorska crkvica po kojoj je ova jajačka lokacija dobila ime. Sagradila ju je Katarina Kosača sredinom 15. stoljeća. Iz dvora bi nedjeljom išetala kraljica sa svojom svitom na Katinu, na nedjeljnu misu. Premda je u Jajcu bilo nekoliko crkava, kraljica je rado izlazila iz tvrđave na Harmane, pa na Katinu.

Crkva sv. Katarine na Katini bila je mala crkva, poput one u Podmilačju. I ona je preživjela turska rušenja i ostala je sve do početka 20. stoljeća kada je srušena „urbanim razlozima“. To je ona crkva za koju neki neupućeni kažu da je bila „stara pravoslavna crkva“. U Jajcu sve do konca XIX. i početka XX. stoljeća gotovo da nije bilo pravoslavnog stanovništva. Tek tada se doseljavaju tri pravoslavne obitelji „koje se bave trgovinom na malo“. Kako je u to vrijeme već sagrađeno nekoliko katoličkih crkava, posebno ona u Varošu, crkva Blažene Djevice Marije, ova je crkvica predana na korištenje pridošlim jajačkim pravoslavnim stanovnicima. Na nekim starim razglednicama Jajca još se može vidjeti ova crkva. U jesen 1909. godine spominje se u Jajcu pravoslavni svećenik Jakov Popović, koji je obavljao svoju dužnost sve do 1915. godine kada je umro od tifusa. Prije njega u Jajcu se spominje paroh Milorad Jelić, 1899., koji je opsluživao sela sa pravoslavnim stanovništvom oko Jajca. Na lokaciji crkve sv. Katarine na Katini danas se nalazi pravoslavno groblje.

(Autor teksta: Prof. Bruno Ljubez)

Ime ove džamije je izvedeno od arapske riječi hadad, što znači kovač i od perzijskog nastavka za množinu, pa bi , prema tome, «hadadan» značilo džamija kovača, a to ime je svakako dobila po tome što su u okolini džamije postojale mnoge kovačnice, pa je i čitav kraj poznat kao Hadadan mahala.

Ova džamija je smiještena izvan gradskih zidina, iza same Banjalučke kapije. Džamija je sagrađena 1630. godine i imala je drvenu munaru. Srušena je 1936. godine te je ozidana od sedre i pokrivena jednovodnim krovom. Munara je bila izlivena  od betona  na lijevoj strani unatrašnjeg dijela džamije, ali je urađena samo do krova. Nakon Drugog svjetskog rata munara je srušena, a džamija nacionalizovana, pa denacionalizovana, te je cijelo vrijeme socijalističke vlasti služila kao magacin trgovačkim preduzećima. U ponovni posjed svome pravom vlasniku Islamskoj zajednici vraćena je 1999. godine.

Situirana je na desnoj obali Plive u u naselhu Pijavice,  ima dimenzije 7×7 m, danas pokrivena limom i ima drvenu munaru. Glavni ulaz u džamiju izveden je na luk od lijepo klesanih kamenih ploča. Nije poznato kada je podignuta Ibrahim-begova džamija, ali je to moralo bito svakako prije početka šabana 1103. godine(18.6.1692.),kojeg datuma je za imama i hatiba ove džamije postavljen neki Fazlullah, a na mjestu dotadašnjeg imama Ibrahima (Jajački sidžil). U desnoj sofi trijema džamije, što je svakako karakterisično, nalaze se dva mezara označena nišanima. Mezar rahmetlije sa nišanom na kojem je isklesan ovaj natpis nalazi se u desnoj sofi trijema džamije.

«On (Bog) je vječno živ. Umrli i ukopani (rahmetlija) Seksen Kilić-zade Šejh Ašik Mustafa, sin Mehmeda, pripadnik tarikata Abdulkadir Gejlanije. Za njegovu dušu (prouči Fatihu). 1. safera 1267.» (6.12.1850)