BLOG

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Josip (Berislav) Markušić (Čepak, kod Kotor Varoša, 23.1.1889 – Jajce, 26.2.1968.), bio je čovjek rada, reda i molitve. Osnovnu školu završio je u Kotor Varošu 1894, gimnaziju u Gučoj Gori (1894 – 1899), novicijat u Fojnici (1899 – 1900), teologiju u Kraljevoj Sutjesci (1900 – 1901) i Budimpešti (1901 – 1904). Za svećenika je zaređen 1904. Bio je duhovni pomoćnik u Jajcu 1905, profesor u Visokom (1905 – 1915), gvardijan u Jajcu (1915 – 1916, 1922 – 1928), Sarajevu (1919 – 1922) i Beogradu (1931 – 1939), te župnik u Kotor Varošu (1916 – 1919). Biran je za predsjednika gimnazije u Visokom (1914 – 1915), definitora, tri puta za provincijala  (1928 – 1931, 1949 – 1952, 1952 – 1955) i kustosa (1934 – 1937) Bosne Srebrene. Bio je 1950. generalni vizitator u slovenskoj provinciji. Kao umirovljenik živio je i djelovao u Jajcu (1940 – 1949, 1955 – 1968), a skupa s gvardijanom fra Bonom Ostojićem sudjelovao je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Kao pristaša kršćanskog pozitivnog aktivizma zalagao se za ostvarenje kršćanskih moralnih, etičkih i socijalnih načela. Spisateljskom djelatnošću počeo se baviti kao mladi svećenik i nastavio tijekom čitava života. Bavio se proučavanjem naše narodne i crkvene prošlosti. Osobito drag, bio mu je Ivan Franjo Jukić. Osim nekoliko samostalnih djela napisao je oko 200 raznih priloga: studija, članaka, refleksija, komemorativnih sastava, nekrologa, prikaza i pjesama. Zanimali su ga narodna i crkvena povijest, umjetnost, kulturna i društvena zbivanja. Pisanje mu je prožeto živom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, franjevačkom redu, svojoj redovničkoj zajednici Bosni Srebrenoj, domovini i narodu. Znatan dio njegovih pjesama slika socijalnu bijedu bosanskog puka. Jajce i gradska okolica bili su također predmet njegova proučavanja.

Najmanje, što ne samo fratri Bosne Srebrene i ne samo jajački katolici, nego svi Jajčani, i svi ljudi dobre volje duguju Markušiću, a to je živa uspomena na njegov život i njegovo djelo. Toj uspomeni pripada i susret koji se u ljeto 1926. odigrao u jajačkom samostanu između tadašnjeg gvardijana fra Joze Markušića i književnika Ive Andrića, kojeg je stvaralački nemir ovdje doveo da se upozna s kronikama fra Ante Kneževića.

Naime nakon Milana Ilića, o kojem smo vam pisali prethodno u našoj rubrici „Ugledni jajčani“ sticajem okolnosti  Markušić nastavlja da bilježi događaje vezane za grad na onom mjestu gdje je to prota silom prilika prekinuo.

Služeći se tzv. monumentalnom historijom, kao okvirom za opisivanje događaja, prota Milan Ilić ostavio je vrijedna zapažanja o Markušiću, prije svega o njegovu nastojanju da pomogne taocima: „U manastiru je bio i fra Jozo Markušić, a to je bilo važno. Markušić je uživao najveći ugled među franjevcima. Veliki dio svog slobodnog vremena proveo je s nama, samnom i doktorom Mićom. Svaki dan je dolazio makar jedan put u našu sobu, tu je sjedio i pričao s nama. Inače je dolazio k nama u vrijeme šetnje. U manastiru su bili nastanjeni njemački oficiri. S desne strane i s lijeve strane fra Jozine bile su njihove sobe. On je ipak navijao radio London, tiho, i slušao vijesti pa ih nama prenosio. Upravo se vodila očajna borba za Krit. Fra Jozi je bila glavna briga da kod nas održi duh. Bio je sretan kad smo pjevali i skakali. Govorio je: Teško je biti Srbin. Teško ali slavno. Želio je da s ponosom nosimo svoje breme.“ Aktivnost fra Jozina i njegove otvorene simpatije za taoce nisu prošli nezapaženo kod Nijemaca. Jedan njemački podoficir rekao je Leli Matekalo – članici gradskog zbora: „Onaj stari fratar (Markušić) trebalo je da bude srpski pop.“

Prota Ilić bilježi od Markušićevih komentara povijesne težine, i to upravo onih dana kada su taoci trebali biti pušteni: „Milane! Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Njemcima, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu  za njenu pobjedu.“ U svojim Memoarima prota je zapisao: Rijedak katolik, rijedak Sloven, rijedak čovjek.“

Ove fragmente o Markušiću nužno je znati kao „uputu“ za čitanje njegove samostanske kronike – dokumenta jednog vremena nazvanog vremenom mraka. Pored toga, Markušić pripada u red najistaknutijih bosanskohercegovačkih javnih djelatnika XX stoljeća, posebno kada se radi o praktičnom i teorijskom odnosu vjere i politike, vjerskih zajednica i države. Svojim se kroničarskim zapisima Markušić uvrstio u niz franjevačkih kroničara Bosne Srebrene, emanirajući razumjevanje općeg smisla povijesti kao drugog i upornog rada na dnevnim poslovima u kontinuitetu kroničarova čekanja ispunjenog vjerom i nadom.

Zato je u Markušićevim ratnim zabilješkama, kao i inače u njegovom dugom i plodnom životu, uvijek prisutan motiv „rada za narod, a ne stranku“. Tako će otkaz tripartitnog pakta u Beogradu 27.3.1941. popratiti komentarom: “Svi smo voljeli mir, ali ne mir vezanog za čovjeka koji je izgubio slobodu, poštenje, čast i poštovanje u svijetu, nego mir među slobodnim narodima ili onima koji se bore za slobodu; mir među junacima, kako kaže narodna pjesma.“ Snažno osjećajući kako se u „nastupajućoj svjetskoj kataklizmi mrak spušta na našu zemlju, ali ne i na naša srca“, Markušić će tokom ratne oluje brižljivo bilježiti događaje ponajprije vezane za Jajce i gradsku okolicu, ali i one na širem planu. Neće zaobići odbijanje jajačkih fratara da 21.4.1941. na Hitlerov rođendan za banket angažiraju limenu glazbu, spomenuti će boravak srpskih talaca u samostanu kao „izuzetne jajačke dane svih nacija i nacionalnosti“, neće zaboraviti zlostavljanja Srba u režiji ustaških vlasti i njihovu svirepu likvidaciju, ali isto tako i opću solidarnost jajačkih katolika – Hrvata, dodjelu tridesetoro srpske siročadi na idržavanje viđeno „ tragičnim prizorom svojstvenim kamenom dobu“, vojne operacije koje su na svim stranama odnosile ljudske živote. Sve to sažeto u jednu misao: „Svaka sila za vremena, a nevolja redom ide.“ Za 1941. godinu zapisao je: „Kao brodolom po noći, pri kojem svak svoju glavu čuva; ne znaš ima li osim tebe još tko živ, ili kome bi mogao pomoći?! A nakon proživljene katastrofe da se vidimo i upoznamo tko je tko?! Ne pada snijeg da zamete svijet, već da svaka zvijerka svoj trag pokaže.“ Godinu 1942. ispratio je riječima: „U duši sam živio slobodan, premda sam izvanjski robovao i sjetio se narodne pjesme: „ Žari pali udbinski dizdaru i tvojoj će kuli reda doći.“

Ratno vrijeme u Jajcu, pored ostalog i šest bombardiranja grada 1943, našlo je u Markušiću kroničara, koji je pored spisateljskog dara za konciznim opisom događaja imao tu prednost da se poput prote Milana Ilića, ideološki neutralnim stavom približi običnom čovjeku. Već je bilo vrijeme da se ne samo ovo Markušićevo djelo, nego cijela njegova ostavština tiska i tako učini dostupnom javnosti kao „Pjesma novog doba“ kako nosi naslov jedna od njegovih rodoljubivih pjesama.

Preuzeto iz: „Fotomonografija JAJCE Središte i margina povijesti i ljepote“; Prof. dr Dubravko Lovrenović, Danka Damjanović, dr Enes Milak; Društvo za zaštitu kulturno povijesnih i prirodnih vrijednosti Jajca, Grafid d.o.o. Banja Luku; Jajce 2008.

U zaključku kronike, Markušić poručuje:

Ja ovako mislim, a mislio sam i u aprilu 1941.: Ne možeš biti okupiran dok te ne zarobe; ali ni ako si svezan još nisi zarobljen, dok okupatoru dušu ne predaš. Godine 1941. ja i moje kolo u Jajcu smo bili okupirani, ali ne i zarobljeni, jer se nismo tuđinu predali, od one godine pa na stotine godina, do godina narodne vječnosti! (…) Cijelo vrijeme rata, na svaki dolazak ili pred svakim dolaskom Njemaca, održavani su u samostanu sastanci nekih građana Hrvata, Srba i Muslimana, da se zdogovore u onim tjeskobama: a kuda i šta sada?! Zdogovor kuće ne obara: stoga su se braća Muslimani, Srbi i Hrvati uvijek sretno izvlačili. (…) Ono što sam ja doživljavao i gledao, kako se seljaci, a ne manje i građanstvo, međusobno pomažu, čuvaju, štite, zauzimaju, zaklanjaju; jedan drugoga upozoravaju, brane, napominju, pravdaju i hrabre – to je od hiljadugodišnje vrijednosti za nasljedovanje.

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Hafiz (čovjek koji poznaje Kur′an na pamet)

Mujezin (čovjek koju uči ezan i ikamet)

Hafiz Mustafa ef. Bubrić rođen je u Jajcu 20. marta 1888. godine od oca Mustafe i majke Hadžije. Završio je Osman –kapetanovu medresu u Gračanici kod Tuzle. Oko 55 godina bio je mujezin i drugi imam džamije Esme Sultnije u Jajcu. Jedno vrijeme bio je mujezin Šarene džamije u Travniku.

Ove podatke o hafiz Mustafa ef. Bubriću preuzeo je  i zabilježio Ramiz ef. Bećirović, glavni imam MIZ Jajce iz teksta „Gračaničke medrese, njihovi graditelji, muderrisi i učenici. Gračanički  glasnik, IV/7, 1999. godine, autor  Hifzija ef. Suljkić i koautor Omer Hamzić. Isti tekst je objavljen i u knjizi HIFZIJA SULJKIĆ „SABRANI TEKSTOVI“ u izdanju Medžlisa Islamske zajednice Zvornik, 2007. godine.

Hafiz Mustafa ef. Bubrić na Ahiret je preselio 07. februara 1969. godine. Ukopan je u haremu džamije Esme Sultanije u Jajcu.

Kada su agresori u vrijeme agresije na Bosnu i Hercgovinu (1992-95) srušili džamiju Esme Sultanije porušili su i nišane u  njenom haremu i materijal odvezli na streljanu iznad Elektrobosne. Tragajući za pojedinim dijelovima džamije Esme Sultanije na pomenutom lokalitetu pronašli smo uzglavni nišan ovog jajačkog hafiza  i velikana ovoga grada. Organizovali smo izvlačenje sa sajlama, utovarili ga na vozilo, dovezli i postavili gdje je i bio i tako ponovo obilježili mezar dugogodišnjeg mujezina, mutevellije i drugog imama džamije Esme Sultanije.

O hafiz Mustava ef. Bubriću zabilježio sam i neke usmene predaje njegovih savremenika i članova porodice:  Šejh muderris Mustafa ef. Čolić koji je u džamiji Esme Sultanije bio imam, hatib i muallim kazivao mi je o druženju s  Mustafa ef. Bubrićem od 1955. godine do hafizovog preselenja na ahiret. „Kada sam došao u Jajce Mustafa ef. Bubrić je imao preko 67 godina, ali je još oko 13 godina bio mujezin i mutevellija džamije Esme Sultanije. Mujezin je bio oko 55 godina. Ezan je učio uvijek s munare. Mustafa ef. Bubrić  spada u grupu bosanskih mujezina sa najdužim mujezinskim stažom. Njegovo učenje ezana bilo je prava  milina slušati. U džamiji smo zajedno učili ramazanske mukabele, zatim mevlude i tevhide.  Trudio se da u džamiji bude na vrijeme. Često smo zajedno pili kahvu i mehabbetili: Hafiz Bećir ef. Hadžiosmanović, Mustafa ef. Bubrić i ja, sa sjećanjem mi je pričao rahmetli muderris Mustafa ef. Čolić“.

Kazivanju Šejh muderris Mustafa ef. Čolića želim dodati slijedeće:  Hafiz Mustafa ef. Bubrić zaista spada među bosanske mujezine sa najdužim stažom kao što su: rahmetli h. Muhamed Sirćo koji je s munare Gazi Husrev-begove džamije učio ezan 55 godina, zatim  Hamed Kozić koji je u Jaseniku kod Konjica mujezinsku dužnost obavljao od Drugog svjetskog rata do pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Oživljavajući sjećanje na hafiz Mustafa ef. Bubrića, sjećam se tako brojnih naših bosanskohercegovačkih mujezina moleći Uzvišenog Allaha dž.š. da ih nagradi najboljom nagradom. Amin.

O hafiz Mustafa ef. Bubriću razgovarao sam i sa  njegovom snahom Safijom zvanom Tahira – hanumom koja je udajom za njegovog sina Mesuda u kuću ovog jajačkog velikana došla 1964. godine.

Mnogo lijepih uspomena o svom svekru Tahira hanuma mi je ispričala. Ja sam posebno zabilježio slijedeće: „ Koliko sam mogla primijetiti poštovao je nas snahe i volio kao i sinove Mesuda i Mustafu.

Svo vrijeme do svekrovog preselenja na Ahiret bili smo u istoj kući, za istom sofrom. Rahmetli svekar je imao svoj raspored. Pet puta izaći na munaru džamije Esme Sultanije proučiti ezan i obaviti sve poslove vezane za ovu džamiju. Pored učenja Kur’ana i zikra imao je i hobi ispisivanje tariha na nišanima.

Zimi kada snijeg zatrpa  put, rahmetli Babo (Mustafa ef.) uzme brezovu metlu i dobro razmete put do džamije i do kancelarija IZ-e, a zatim put pospe sitnom pilotom da se može komotno hodati. Sa stepenica munare snijeg bi kupio malom lopaticom u kantu i iznosio u harem džamije.

U toku Ramazana, posljednjih deset dana boravio je u džamiji – bio je  mu’tekif, te smo Mesud i ja nosili mu iftar i ručak. Tada u džamiji za  i’tikaf nije bilo posebne sobe, te je svekar u kraju džamije od deka pravio improvizovanu sobicu za boravak.

U džamiju je išao i ezane s munare učio sve do onog petka kad će na Ahiret preseliti. Zadnji dan njegovog života nije mogao otići na sabah-namaz. Pred podne došli su mu moj otac Ahmetaga  Zaćiragić i Alija-Ale Popaja. Pošto nije mogao ići na džumu reče mi: „Snaho dodaj mi taj đuzdan (novčanik), te  upita Ahmetagu i Aliju: Koji će od vas dvojice ponijeti novac da se nekome plati da ezan prouči s munare za mubarek džumu pošto kako vidite ja danas ne mogu u džamiju“? Iz ovog kazivanja se može zaključiti koliko je hafiz Mustafa ef. bio vezan za džamiju i munaru i koliko je držao do učenja ezana i to baš s munare.

I tako je Mustafa ef. podne klanjao u kući, a zatim smo zajedno ručali nastavlja svoju priču Tahira – hanuma: „ Odmah iza ručka svekar je unišo u sobu i legao. Iza toga u sobu je unišo sin Mesud i brzo se vratio u kuhinju  rekavši:  Babo je hasta, pozlilo mu je. U tom trenutku u obilazak dođe muderris Mustafa ef. Čolić sa džematlijama. Nisu ga zatekli živog. Već je bio preselio. Rahmet mu duši. Njegova Hadžija hanuma – moja svekrva je do preselenja na Ahiret  živjela s nama“.

Hafiz Mustafa ef.Bubrić je imao dva sina: Mustafu i Mesuda. Mustafa je bio oženjen Hatidžom i imali su sina Fehima. Mesud je bio oženjen Safijom – zvanom Tahirom i imali su dva sina: Ahmeda i Edina.

Pošto sam ja na područje Jajca došao nakon Mustafinog preselenja na Ahiret nisam ga poznavao, ali sam zaista mnogo dobrog čuo o hafiz Muftafa ef. Bubriću. Nije mi poznato iz kojih razloga Mustafa ef. za sebe nije kazivao da je hafiz. Možda to nije isticao iz svoje skromnosti.

Lično sam poznavao Hifziju ef. Suljkića, kao vrijednog imama i neumornog istraživača i spisatelja koji se bavio pisanjem i koji je iza sebe ostavio preko dvjesta naslova, te je u pomenutom članku u Gračaničkom glasniku 1999.  godine napisao osnovne podatke o hafiz Mustafa ef. Bubriću  ističući da  je završio Osman Kapetanovu medresu u Gračanici i da je hafiz. Čvrsto vjerujem da je Hifzija ef. pisao samo istine.

Zato na kraju ovog kazivanja o hafiz Mustafa ef Bubriću, dugogodišnjem mujezinu, drugom imamu  i mutevelliji džamije Esme Sultanije u Jajcu učim dovu:

„ Uzvišeni i Premilostivi Allahu dž.š., molimo Te ukabuli dobra djela hafiz  Mustafa ef. Bubriću, oprosti mu grijehe i počasti ga u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin.

Tekst napisao: Ramiz ef. Bećirović

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Svoje stručno viđenje o proti Milanu Iliću iznio je ugledni jajčanin prof.dr. Dubravko Lovrenović u knjizi “OPRAŠTANJE SA ŽIVOTOM JAJČKOG PAROHA”.

ČOVJEK ZA PAMĆENJE

Meomoari Milana Ilića, prote jajačkog, uzbudljivo je ljudski i historijski autentično kazivanje o jednom vremenu i njegovim progonistima između konca XIX.st. i početka II. svjetskog rata. Prota Ilić bio je svjedokom ili aktivnim sudionikom cijelog lanca historijskih procesa koji su od aneksione krize i balkanskih ratova do I. i II. svjetskog rata u potpunosti promijenili lice Balkana i Bosne i Hercegovine. O tome vremenu znamo puno iz historijskih udžbenika. Ali nedopustivo malo na osnovi kazivanja njegovih izravnih protagonista – ljudi koji su se bačeni u egzistencijalni ocean borili i sa sobom i sa drugima da bi održali vlastito dostojanstvo i hodali uspravno. Kao čovjek koji izriče moralne sudove o sebi i drugima nastojeći pod svaku cijenu zadržati objektivnost i distancu, prota Ilić savjestan je kroničar cijele jedne polovice stoljeća čiju pažnju prvenstveno privlače sudbine brojnih običnih ljudi, kojemu istovremeno iz vidokruga ne izmiču prijelomni povijesni događaji pod čijim du žrvnjem našli upravo ti ljudi čijim je sudbinama zaokupljen. Nije manje važno ni to da ispisivanje protinih osjećaja započinje kao svojevrsna borba s vremenom, u trenutku kada se približavao 68. godini, kada je osječao da se njegov životni put bliži kraju. Svjestan da je punu objektivnost teško, zapravo nemoguće dosegnuti, svjetan da “čovjek vidi i pamti stvatri onako kako njemu konvenira”, svojim glavnim zadatkom smatrao je da se što više približi istini. Istini koja ne štedi ni njega samoga i zato vjerujem da će oni koji pročitaju ovo kazivanje na svakoj stranici osjetiti protinu težnju da se ljudi i zbivanja prikažu upravo u takvom svjetlu. Upravo zbog te njegove osobine da u isto vrijeme bude i ljudski topao i neposredan ali i oštar i nepristran prota od prvog retka osvaja simpatije čitatelja. Protina sjećanja započinju danima djetinjstva pod konac XIX. stoljeća, kada je nakon rođenja ubrzo usvojen odnosno predat na brigu jednoj porodici u kojoj je odrastao ili, kako bi on rekao, koja ga je “podigla na noge”. Živo se sjećajući tog vremena odrastanja praćenog siromaštvom, čestim seljenjem iz grada u grad, školovanjem kod travničkih isusovaca i studijem na Bogosloviji prota u svoju priču uvodi Jajce u kojemu će kasnije između 1921. i 1941. provesti najznačajniji dio života ispunjenog radom na kulturnom i političkom polju. U ovom dijelu protinih sjećanja čitalac će naći brojne živopisne detalje o jednom bosanskom gradiću na prijelazu iz XIX. i XX stoljeća, u kojemu se društveni život tek počeo stvarati, a indrustijalizacija nagrizati vjekovni patrijarhalni život i njegove okamenjene forme. Proti će kasnije biti dosuđeno da kao jedan od prvih kulturnih pregalaca svojim neumornim radom razdrma učmalost negdašnje kraljevske prijestolnice, a u odnose između ljudi različitih konfesija i vjera unese ozračje topline i povjerenja u kojemu i danas s pijetetom svjedoče malobrojni Jajčani svjedoci tadašnjeg protina djelovanja. Novo poglavlje Ilićeva života započelo je 1919. kada se oženio i istovremeno bio zaređen za pravoslavnog sveštenika. Već tada, od prve parohije Medne, preko Pecke i Laminaca, počinje njegov prosvjetiteljski rad na opismenjavanju – “strast za opismenjavanjem” kako sam kaže – njegova uloga duhovnog vođe naroda koju će, izložen brojnim poteškoćama, kao svjesno natovareno breme s uspjehom nositi sve do odlaska iz Jajca 1941. ali i kasnije. O svojim tadašnjim dilemama, neizbježnim i bolnim, zapisao je: “Uzimajući pojedine Ničeove misli da ih pobijem, vidio sam da sam ja u isto vrijeme i romantičar i realist i spiritualista i materijalista, i monista i dualista. Zato mi se događalo da jedan dan odem potpuno u romantiku i da drugi dan dođem do apsurda i pođem potpuno realističkim putem da bi opet udario glavom u zid. No, bio sam pošten, nisam htio istinu da navlačim na svoje klupe… Tako sam stalno vrtio po lavirintu ljudskih napora da se dođe do konkretnih rješenja osnovnih problema života.”

Sreća je da su potrebne službe protu 1921. godine dovele u Jajce, jer ga je dvadeset godina tu provedenih inspiriralo da ispiše možda i najljepše stranice svojih sjećanja, prije nego je početkom II. svjetskog rata postao njemački i ustaški talac, nakon čega je otišao u Srbiju gdje je nastavio svoj domoljubni rad koji nije prestao ni nakon rata kada je postao članom Vjerske komisije u Sarajevu i šef odsjeka u Ministarstvu prosvjete. Često usamljen, izložen sumljama, nekada i životnoj opasnosti, prota Ilić postao je jednim od glavnih aktera društvenih zbivanja u Jajcu koja su uključivala bespoštenu političku borbu i rad na kulturnom polju u ovo svojevrsnom bosanskom Babilonu u kojemu se sudaralo nekoliko historijskih pravaca: još uvijek živa osmanska baština, austrougarska modernizacija i jugoslavenska ideja. Nastojeći izmiriti i ublažiti te stoljećima gomilane oprečnosti i prije svega raditi za opće dobro, jajački prota izdigao se iznad svih sitnih malograđanskih strasti i interesa svojim primjerom pokazujući da je moguće ostvariti sklad između prividno nepomirljivih suprotnosti nalazeći vremena za sve: za porodicu, za krštavanja, vjenčavanja i pogrebe, za vlastito obrazovanje i vjeronauku, za rad u Jajačkom zboru, za putovanja i druženja, za kafane i crkvene slave.

Prota Milan Ilić bio je čovjek širokih duhovnih vidika, renesansni izdanak slavenskog pravoslavlja u kojemu su se sjedinili sveštenik i narodni prosvjetitelj i kulturni pregalac u najširem značenju te riječi, politički djelatnik koji je punih pluća radio na narodnom jedinstvu žrtvujući mu čak i sigurnost naroda kojemu je rođenjem pripadao i kojeg je silno ljubio, Bosanac i Srbin u spoju u kojem jedno ne isključuje drugo nego se skladno dopunjuje, svestrano obrazovan čovjek sa širokim krugovima poznanstava od čaršijskih anonimusa do vodećih ličnosti njegova vremena.

Čovjek dobrodošao u svakom vremenu kao mjera stvari. Ovakvi ljudi uistinu umiru dva puta: jednom prorodnom smrću i drugi put kada izblijedi sjećanje na njih. Uspomena na ovoga čovjeka dragocjena je i blagotvorna.

Prof. dr. Dubravko Lovrenović

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Nikola Šop jedna je od središnjih pjesničkih osobnosti hrvatske poezije 20. Stoljeća. Rođen je 19. Kolovoza 1904. U Jajcu. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, gimnaziju u Banja Luci i Beogradu, gdje je i diplomirao komparativnu književnost. Radio je kao profesor latinskog jezika i kao prevoditelj u Beogradu. Od rata živi u Zagrebu razvijajući bogatu pjesničku i prevodilačku aktivnost. Umro je u Zagrebu 2. Siječnja 1982.

Skroman Šopov životopis, tih i samozatajan, bez velikih događaja i potresa, dobar je uvod u njegovu poeziju, barem onu prve faze koja traje do pedesetih godina. Od prve pjesničke zbirke Pjesme siromašnog sina(1926) do, zaključno, Tajanstvenih prela (1943), Šop je izgradio osebujan pjesnički svijet malih stvari, običnih zbivanja i skromnih istina, svijet oskudice, poniznosti, plahosti, tišine i jednostavnosti. U hrvatskoj književnosti zacijelo nema pjesnika koji je s toliko prostodušnosti i neposrednosti progovorio o tzv.»prizemnoj egzistenciji«: o čovjekovim svakodnevnim brigama, o običnim predmetima koji ga okružuju, o životinjama i skromnim interijerima. Šop pjeva o napuštenoj kući, o šumu pšenice, o kišobranu i naočalama svoje bake; on tuguje za starim cvrčkom, moli se za psa čuvara, piše baladu o školskoj klupi i staroj svjetiljki. Međutim, iza tog svijeta običnosti, iza prividnog banaliteta sluti se uvijek neki viši, skriveni, transcendentni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskog reda: sve ima svoje unaprijed utvrđeno mjesto i svoju vrijednost u univerzalnom poretku.

U Šopovu profanu svijetu nema mjesta za patetiku, povišene tonove, velike tragedije i lomove. »Junaci« su njegove kontemplativne lirike prosjaci, siromasi, stari profesori, slijepi raznosači novina, sluškinje i predilje. Šop je, uostalom, napisao jedinstvenu Pjesmu najmanjem čovjeku, »malenu i pognutu«, kome mogu i vrane iščupati jedini zalogaj. Nema u tim stihovima gorčine, ni prkosa, ni prosvjeda, iako je lirski subjekt uvijek na trani malih ljudi, poniženih, klonutih i odbačenih. On je njihov zastupnik i povjerenik; on ih sluša i razumije. Ali u njegovu je svijetu sve već unaprijed zadano, odnosi su određeni i ništa se ne može promijeniti. Takva duhovna sklonost dovodi ovog pjesnika u vezu s učenjem Franje Asiškoga i s njegovom koncepcijom religioznosti kojoj je u osnovi pokornost, blagost, djetinjska vjera, skrušno prihvaćanje pojava u zbilji, asketizam, pohvala siromaštvu, osobno obraćanje i razgovor s predmetima te zajedništvo svih živih bića na zemlji. Upravo to zajedništvo provodni je motiv Šopova pjesništva, au tom tematskom krugu potrebno je posebno skrenuti pažnju na pjesme posvećene životinjama te neobičan pokušaj da se duhovno i božansko prenese u svefu animalnog (San magardi, Molitva za starog psa čuvara, Panegirik pijetlima, Mladić bdije kraj mrtva pijetla, Vunena pastorala).

Po srijedi je statična lirika , lirika naive, »mrtve prirode« i čvrsto fiksiranih slika: pognute vrbe, mrtva baka, stavljeni predmeti, napuštena kuća, trošni krov, postelja, starinarnica, mrtvi mlinovi. Ugođaj je sjetan, produhovljeni i pomalo mističan. Takvoj lirskoj dispoziciji odgovara i izraz: jednostavan, »običan«, bez ukrasa i retoričkih bravura, ujednačena ritma te uporaba vezanog stiha. Smjena pjesničkih pravaca, raznih umjetničkih »izama«, između dva rata ostavila je malo tragova u Šopovoj lirici: ostao je dosljedan svome poetskom rukopisu koji je u znaku smirenosti, spontanosti, mjere i harmonije. Utjecaj lirike Prancisa Jammesa, koji se često pominju u vezi sa Šopovom lirikom, svakako postoji, ali ga netreba prenaglašavati: prije su posrijedi duhovne srodnosti i zaokupljenosti, a ne puko nasljedovanje poetike žamizma.

U svojoj najboljoj pjesničkoj zbirci Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira »čedni katolicizam« (Frangeš), očovječuje Isusa, dovodi ga među ljude i životinje, vodi ga u krčmu, promatra ga kako večerali čita novine. I Isus se savršeno uklapa u njegov svijet malih ljudi i običnih predmeta: on nije doša na zemlju da opominje, presuđuje, ili da se osvećuje. Naprotiv, on je tu da sluša, razumije, da bude čovjeku drug i da podijeli s njim svakodnevne brige. Pokazuje to već i njegova vanjska simbolika koja je u znaku svojevrsne »božanske antropologije«: Isusnosi šešir i aureol, tj. združuje u sebi i ljudsko i božansko, egzistencijalno i esencijalno, tjelesno i duhovno. Pjesnik kršćanskog milosrđa, praštanja, skrušenosti i nade – Šop svoga Isusa demistificira i stavlja u središte svakodnevne ljudske drame.

U drugoj fazi svoga stvaralaštva Šop čini radikalni tematski zaokret: od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće se svemirskim prostorima, čistoj imaginaciji i spoznaji nepoznatih svjetova (Kuće u svemiru, Svemirski pohodi, Astralije, Dok svemiri venu). I Pjesnik je, osjetivši »dosadu zemljaske poezije«, odjednom zaokupljen kozmičkim silama, predjelima beskonačnosti, bestežinskim stanjima, bezvremenošću, lebdenjem, vrtlozima praznog prostora. U pjesmama se osjeća grčevit napor da se prevlada poetskatopografijaeuklidovskog prostora i ocrtaju konture jedne nove lirske »geometrije« svemirskog propadališta, bezličnosti, sveprostornosti, »posvudnosti« i fluidnosti. Paralelno teče i drama poezije, borba za izraz, dinamika imaginacije: traganje za novim riječima koje bi, kako je sam jednom prilikom rekao, morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Tako Šopova poetska kozmička mapa otkriva i bezdan vlastitog bića: put u nutrinu, u »nedoživljene samoće«, u unutarnji svemir. Promatrano dijakronijski, Šopove poeme nastavljaju svemirske uzlete Kranjčićeva i Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unose i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i orginalnu simboliku.

Vrijeme je neprekidno radilo u prilog Šopovoj lirici. Bio je, doduše, u kritici brzo zapažen i hvaljen, ali djelovao je nekako u drugom planu, izvan pomodnih pjesničkih struja i tendencija. Ivo Kozarčanin je još 1935.godine napisao o »poeti Šopu« da je »nevidljiv« i da se »neprisopodobivao malo zna o njemu, u omjeru prema njegovoj velikoj vrijednosti koja viče iz njega«. Danas smo svjesni njegove velike vrijednosti i svrstavamo ga u sam vrh suvremene hrvatske poezije.

–              Godine 1970. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Nikola Šop izabrane pjesme, MATICA HRVATSKA, Zagreb, 1996. Pripremio Krešimir Nemec

Mrtvi mlinovi

Što ukoči ljuljanje mog mlina?

Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz.

Iz sna dubokog probudi me tišina.

Ni kap da kane u jaz.

Šta li to pred mojim oknom gori?

Otvorih prozor. Borovi čuvaju noć.

Sve je pusto i bijelo, i samoća me mori.

O gugo, dugo mi više neće niko doć.

Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela.

Iziđoh u prah srebrne polutame.

Pred vratima kup slame i prosuta zob.

A dalje, dok vidim, u snijegu stope same.

Tko je to noćas, a da se nije svratio,

Prošo neznano kraj kraj mog mrtvog mlina?

Tko je to bio, da su još i sada

Tako pognute brezei svečana tišina?

Isus u posjeti kod nas
I.O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.

Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol.−

Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.

Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mark.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice,
Tako će njen blijesak biti jak.

II. Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
Ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
Otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.

Pokazat ćemo ti I stado magle bijele,
Koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele, 
mrtve dolaze I u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
Da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
Bude plašila kraj puta šaš:
– Koja je ovo zemlja? – Kazat ću:
O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.

III. A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na
njeno,
I silno nas obasjava.

I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.

I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.

Balada o školskoj klupi

Gdje li je ona stara školska klupa.

U mastilu crnom i rezbarijama.

I drug moj s kojim sam sjedio skupa.

I drugi, u drugom razredu pred nama.

Da mi je, ko u ona vremena,

Da sjednem u raskliman joj sklop.

A profesor, nagnut, nad mnoga imena,

u tišini i moje da šapne: Šop

I ne znajuć da svi gledaju na me,

Znasesen bih bio u svoje snove.

Moj drug bi me tada tako u rame:

– Zar ne čuješ? Ustani, tebe zove.

O kako bih opet izašao rado.

I uzeo spužvu i kredu na stolu.

Pa makar mi isti onaj račun zado

I reko pred svima: Ti nisi za školu.

O daje to sada, spustio bih kredu.

Sav sretan što ću u klupu opet sjesti.

Ali već sutra ne bi me bilo u redu.

Otišao bih za kovača na cesti.

Tamo gdje kroz onu kolibu staru

varnice sikću i mješina duva.

Gdje nakovanj grmi, a na žaru

Uz rastopljen sjaj se večera kuva.

Zašto sam ipak ostao zaveden

U želji da veliki gospodin postanem.

Sad bih već znao da skujem oklop mjeden.

I koplje, i štit, i blistav šljem.

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

U mezarju harema džamije ESME SULTANIJE  u Jajcu ukopavani su velikani ovoga grada. U haremu ove džamije nalazilo se dvadesetak nišana, a među njima bilo je osam koji su imali  epitafe. Najstariji bio je iz 1238. hidžretske odnosno 1822. godine, a najmlađi  je bio iz 1292. hidžretske odnosno 1875. godine. Iz natpisa na nišanima koji su u haremu džamije ESME Sultanije bili do agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995.) godine , a koje je u svojoj knjizi  Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine spomenuo  Mehmed Mujezinović  ovdje su bili ukopani:

Hadži Abdurrahim, ponos trgovaca, plemenitog roda  preselio 1238. 1822.)

Derviš Ahmed, sin Ahmeda Šljivića preselio 1247 (1831/32)

Abdullah Bubrić, sin Ibrahimov, 1266. (1849/50)

Seid Hasić, sin Seidov, 1280. (1863/64.)

Šerif aga Sarač, 4. Ramazana  1284. (03.12.1867.)

Mir Salih Šakir Havadže-zade (Hadžić) derviš Kaderija preselio iza 1270. hidžretske, posljednja brojka bila izbrisana

Hadži Omer Šljivić, sin Ahmedov 1286. ( 1869.)

Hadži Hasan Fedai efendija ( godina bila izbrisana)

Derviš Sarač preselio 1. Ša’bana 1292. ( 02.11.1875.)

U Pomenutoj knjizi Mehmed Mujezinović prenosi kazivanje rahmetli Mustafa ef. Bubrića dogogodišnjeg drugog imama džamije ESME SULTANIJE koji je kazao da su u mezarju harema ove džamije  ukopani i slijedeći merhumi:

Osman efendija , džabija Gazi Husrev-begova vakufa u Dnoluci, gdje je Husrev-begov  vakuf posjedovao 17 sela.

Zatim četvorica imama  džamije ESME SULTANIJE:

Hasan efendija, Abdullah efendija, Osman efendija, i Mula efendija

Na njihovim nišanima nije bilo natpisa, a nalazili su se pred ulazom u džamiju.

U ovo mezarje ukopani su još:

Mustafa ef. Bubrić dugogodišnji drugi imam i mutevellija džamije ESME SULTANIJE u Jajcu,  koji je na ahiret preselio  1969. godine  i

Mehmed Alija Kapetanović, posljednji jajački kadija o kome želimo iznijeti slijedeće biografske podatke:

Mehmed Alija Kapetanović sin Mahmut-bega i Derviše-hanume  rođene  Aganović

Rođen je 18.06. 1886. godine u Jajcu.

Završio II.  narodnu osnovnu školu u Travniku u julu 1906. godine.

Šerijatsku sudačku školu upisao školske 1907/1908. godine.

Sa ocjenama o završenoj srednjoj školi koje je donio i prijemnim ispitom bio je  prvi na rang listi, te je dobio besplan internat za tu godinu.

Šerijatsku sudačku školu završio je 1912. godine (svjedodžba od 15.  jula 1912. god.).

Šerijatsko-sudački ispit  položio je 11. septembra  1915. godine.

Pored bosanskog, služio se arapskim i turskim jezikom.

Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine svojim rješenjem broj: 243443 od 22. oktobra 1912. godine, imenovala  je Mehmed Aliju Kapetanovića   šerijatskim sudijom u Tuzli.

Zemaljska vlada  za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu svojim rješenjem broj: 85119 od 19. aprila 1918. godine, imenovala  je Mehmed Aliju Kapetanovića šerijatskim sudijom u Gračanici.

Dekretom Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu broj: 52403/1923-III- od 06. jula 1923. godine, Mehmed Aliju Kapetanovića premjestilo je iz Kotarskog suda u Gračanici u Kotarski sud u Jajcu.

Predsjedništvo Vrhovnog suda u Sarajevu svojim aktom od 17. jula 1925. godine, obavještava Mehmed Aliju Kapetanovića da ga je Ministarstvo pravde svojim rješenjem broj: 44083 od 03. jula 1925. godine, premjestilo  u Kotarski sud u Prozoru.

Predsjedništvo Vrhovnog suda u Sarajevu svojim aktom od 29.marta 1926. godine obavještava Mehmed Aliju Kapetanovića da ga je Ministarstvo pravde svojim rješenjem broj: 5331  od 12. marta 1926. godine, premjestilo  u Kotarski sud u Jajcu.

Predsjedništvo Vrhovnog suda u Sarajevu svojim aktom od 29.januara 1928. godine, obavještava Mehmed Aliju Kapetanovića da ga je kralj Aleksandar  I  unapredio svojim Ukazom od 11. januara 1928. godine u 5. grupu I kategorije sa danom 11. novembra 1927. godine, te da mu od 1. novembra 1927. godine pripada  na ime položajne plate godišnje 9600 din.

Vrhovno starješinstvo Islamske vjerske zajednice svojom MURASELOM broj 411 od 16.maja 1931. godine koje je potpisao tadašnji reisu-l-ulema hfz. Ibrahim ef.  Maglajlić ovlastilo je Mehmed Aliju Kapetanovića Šerijatskog sudiju u Jajcu da u svojoj sudijskoj dužnosti vrši sve : bračne, porodične, nasljedne i vakufske poslove predviđene u zakonu o uređenju šerijatskih sudova i o šerijatskim sudijama od 21. marta 1929. godine, držeći se u svemu priznatih šerijatsko-pravnih autoriteta (mufta bih kavlova) zaključaka  donijetih u smislu čl. 62. 8. 68. Ustava Islamske vjerske zajednice i nadležno izdatih uredaba i raspisa…….      …….

Neka Vas Svemogući Allah uputi pravim putem i pomogne u Vašem radu za dobro , sreću i veličinu Islamske vjerske zajednice.

Kralj Aleksandar I. Unapredio je Memed Aliju  svojim Ukazom od 12. decembra  1932. godine u 4. Položajnu grupu II. Stepena

Iz zapisnika od 10.oktobra 1934. godine sastavljenog u Sreskom sudu u Jajcu o položenoj zakletvi Mehmed Alije Kapetanovića šerijatskog sudije u Jajcu , tekst :

ZAKLETVE

Ja Mehmed Alija Kapetanović zaklinjem se Svemogućim Bogom da ću vladajućem kralju Petru II. Vjeran biti, da ću dužnost svoju tačno i savjesno izvršavati i da ću se pri izricanju pravde jedino zakona držati.

Tako mi Bog pomogao.

Mehmed Alija Kapetanović

Šerijatski sudija  s.r.

Kralj Petar II. Unapredio je Memed Aliju  svojim Ukazom od 24. februara  1936. godine u 4. položajnu grupu I. stepena

Dana 03. 04. 1935. godine Personalno vijeće kod Okružnog suda u Banja Luci nadležno za ocjenjivanje u prvom stepenu za 1934. godinu ocijenilo je Mehmed Aliju Kapetanovića šerijatskog sudiju u Jajcu ocjenom VRLO DOBAR

Kralj Petar II. odlikovao je Mehmed Aliju Kapetanovića Ukazom od 01. decembra 1938. godine Ordenom Jugoslovenske krune 5. reda.

Dana 10. marta 1942. godine Personalno vijeće kod Sudbenog stola u Travniku nadležno za ocjenjivanje u prvom stepenu za 1941. godinu ocijenilo je Mehmed Aliju Kapetanovića šerijatskog sudiju u Jajcu ocjenom VRLO DOBAR

Nakon ukidanja šerijatskih sudova Mehmed Alija Kapetanović je do penzionisanja radio u Sudu u Jajcu obnašajući dužnost sudije.  Za  ovaj period  o Mehmed Aliji Kapetanoviću  nemamo podataka jer  u Općinskom sudu u Bugojnu odjeljenje u Jajcu nema njegovog dosjea, a što je potvrđeno dopisom ovog suda  broj: 046-1-SU-12-000 033 od 12.03.2012. godine.

Mehmed Alija Kapetanović (posljednji jajački kadija) na Ahiret je preselio 1970. godine.

Otac Mehmed Alije Kapetanovića  Mahmut-beg poznat kao pokretač  „Gajreta“ u Jajcu i njegov osnivač 1907. godine i inicijator je osnivanja Zavičajnog muzeja  Jajce. Bio je član općinskog vijeća u Jajcu i dva puta njegov predsjednik. Kao načelnik grada Jajca uz pomoć prote Milana Ilića uspio je da grad dobije struju iz Elektrobosnine elektrane.

Mahmut-beg  je imao dvije žene. S prvom Aganović Dervišom imao Mehmed Aliju i kćer Zejru. S drugom ženom Pašom rođ. Hadžiosmanović je imao 7 djece. Djed Mehmed Alije, Mehmed-beg je bio posljednji jajački kapetan i prvi muselim (umro 1875). Po predanju Kapetanovići vuku lozu od Ferhad-paše Sokolovića.

Mehmed Alija Kapetanović nema svojih potomaka. Dva puta se ženio,  (nakon smrti jedne žene ponovo se oženio),  ali ni s jednom ženom nije imao djece.

Druga životna saputnica  Mehmed Alije bila je Habiba-hanuma  rođena Uzunović  koja ga je nadživjela.

Mehmed Alija Kapetanović – posljednji Jajački kadija na ahiret je preselio 03. aprlila 1970. godine u Jajcu, a ukopan je u haremu džamije ESME SULTANIJE.

Fotokopiju Mehmed Alijinog dosjea iz koga smo uzeli podatke, glavmom imamu Medžlisa  Jajce ustupio je Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Zahvaljujemo se direktorici ovog Arhiva gospođi Mini Kujović.

Tekst napisao: Ramiz Bećirović