Mitrej (3./4. stoljeće n.e.) je najstariji nacionalni spomenik u Jajcu. Kult nepob- jedivog boga sunca – Mitre bio je raširen po svim provincijama Rimskog carstva, uključujući i provinciju Dalmaciju, u čijim je granicama bio i najveći dio današnje Bosne i Hercegovine.

Pripadnici mitraizma nastojali su smjestiti svoja kultna mjes- ta u pećinama, ali su izgrađivali i male jednoćelijske hramove – speleje, te ukoliko je teren dopuštao, ukopavali ih u zemlju. Takav primjer hrama – spelej izdubljen u stijeni, nalazi se u Jajcu, u istoimenoj ulici i predstavlja jedinstven i rijedak primjer. Reljef prikazuje boga Mitru odjevenog u perzijsku nošnju, s ogrtačem koji leprša, kako jednim koljenom naliježe na bika i lijevom rukom ga drži za gubicu, dok mu desnom rukom zabija nož u srce. Pomažu mu pas, zmija i škorpion.

Reljef Mitre je jedini primjer u BiH na kojem se pored prikaza lučonoša nalaze i dvije slobodne mitraičke skulpture.

Ovaj antički spomenik je slučajno pronađen prilikom izgrad- nje privatnog objekta početkom 20. stoljeća. Novi zaštini objekat od stakla, izgrađen 2012.godine oko Hrama, čini ovaj spome- nik dostupnim svim posjetiocima i bez obaveznog ulaska. Ukoliko posjetioci žele ući u objekat, potrebno je da pozovu broj (0)30 658 268 ili se obrate direktno u Etno muzej Jajca (Zgrada stare osnovne škole u neposrednoj blizini Katakombi).

Bezbrojne su lokalne predaje o postanku i imenu nekog mjesta. U njima se obično polazi od etimologije riječi od koje je ime izvedeno, ili od položaja na kojem je grad smješten. Predaje i jedne i druge osnove zastupljene su u građi koja se odnosi na postanak i ime grada Jajca. Tako se kazuje da Jajce ime duguje činjenici da su “prilikom zidanja grada u malter stavljali jaja da bi malter bio čvršći”, što je motiv koji se često javlja u predajama o različitim gradnjama.

Druga predaja ističe da je “tvrđava-grad sagrađena na jajolikoj stijeni, pa otuda i ime grada”. Taloci bilježi da “…ima ih koji ime grada Jajca dovode u svezu s imenom legendarnoga vojvode kastela Grmuše (na lijevoj obali Une u Bihaćkom kotaru) Jajice”. Ruševine tog kastela raznesene su prije 1889. godine. Prigodom čišćenja nađen je pernati buzdovan i koplje mađarske forme. Puk priča, “da je ondje prije pesto godina živio vojvoda Jajica…”.

Predaja o porijeklu imena grada, koja se u različitim pisanim izvorima najčešće prenosi, kazuje da je “Hrvoje povjerio gradnju nekom graditelju imenom Luculli, koji je sagradio grad po uzoru napuljskog kastela – Castello del Uovo” (dvorac jajce). Varijanta ove predaje, koja je zabilježena i u naše dane, nesumnjivo je knjiškog porijekla. U njoj je izostavljen graditelj, a u prvi plan istaknut je bosanski velikaš Hrvoje Vukčić hrvatinić, gospodar Donjih krajeva, čije je oduševljenje talijanskim Castellom del Uovo bilo presudno za postanak Jajca: “Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je vazal napuljskog kralja i kad je vidio Kastelo, po uzoru na to  izgrađen je grad Jajce”. Sve predaje vezane za postanak Jajca su kratka, jednoepizodična saopćenja, za čiji nastanak je samo ime grada nudilo, ali do izvjesne mjere i ograničavalo maštu prenosilaca usmene tradicije.

(Priča iz knjige “Jajce u narodnoj predaji”  autorica Aiše Softić i Ljiljane Ševo/agencija-jajce.ba)

(foto: Samed Žužić)

Esme Sultanije džamija nalazila se u centru jajačke čaršije, u glavnoj ulici koja povezuje srednjovjekovna gradska vrata, Travničku i Banjalučku kapiju. Prema tarihu koji se nalazio iznad portala, džamija je podignuta 1749./1953. godine. Tarih ukazuje da je na tom mjestu postojala ranije džamija Mir Mustafe Čehaje Vinačkog, koja je najvjerovatnije izgorjela u velikom požaru krajem XVIII vijeka.

Pripadala je centralnom potkupolnom tipu džamije, sa natkrivenim sofama i kamenom munarom visokom 29 metara. Prema M. Mujezinoviću ova džamija je spadala među posljednje izgrađene džamije u Bosni i Hercegovini koje su bile pokrivene kupolom. U sklopu džamijskog kompleksa nalazili su se i prelijepi šadrvan, mekteb i mezarje. Objekat Esme Sultanije džamije u potpunosti je srušen 1993. godine. Obnovljen je konačno 2008. godine. Malo je historijskih podataka o izgradnju džamije Esme Sultanije, a zato legenda o njenoj izgradnji koju je narod ispredao stoljećima spada među najljepše i najpoetičnije legende bosanskohercegovačke tradicije.

Esma Sultanija, kako je narod naziva, bila je kćerka sultana i žena travničkog vezira. Suočena sa teškom bolešću Esma Sultanija je tražila lijeka na sve strane. I onda kada su svi ljekari odustali od liječenja, Esma Sultanija se obratila imamima.

Mnogi imami su joj nastojali pomoći, ali sve je bilo uzalud. Napokon jedan od imama je posavjetovao Esmu Sultaniju i kazao joj da ako svojim novcem napravi most preko rijeke koja sa velike visine pada u drugu rijeku, a pored te rijeke džamiju, da se može nadati ozdravljenju.

Polovinom osamnaestog stoljeća tursko carstvo je bilo prostrano. Narodno predanje kazuje da se tako jedinstveno mjesto tražilo širom carstva i da je napokon nađeno nadomak Travnika u Jajcu. Esma Sultanija je prodala svoj nakit i tim novcem izgradila drveni most na Plivi, a nadomak plivskog vodopada jednu od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini.

Ovdje prestaje narodno predanje, ali historijski podaci kazuju da je u narednim stoljećima džamija Esme Sultanije bila jedina džamija u Bosni i Hercegovini koja je ime dobila po ženi, odnosno njenom imenu. Bila je džamija Esme Sultanije u tom periodu centar vjerskog i kulturnog okupljanja Bošnjaka, koji su uz pomoć imama sačuvali stoljetnu tradiciju.” (1)

Legenda o Esmi sultaniji

”Bilo je to u proliće 1747., kad se Esma Sultanija, mlada hanuma namisnika Bosne Mehmed- paše, naglo razboli. Iz dana u dan sve je više slabila, a da je ni jedan hećim nije uzmoći mogao izvaditi. No, bila je u donjoj mahali kaurkinja koja je od soja krstijanskoga, pa je ona posavjetovala da ode lijeka tražit od jedne pametne žene tamo, što u zvizde gledat zna. I uputi se Esma Sultanija u donje kraje i nađe na rečenu ženu, zvizdaricu imenom Ljubu Vidakovu. Esma Sultanija je uhvati za ruku, i zakle je Bogom istinitim da joj kaže hoće li ozdraviti ili neće.

Ljuba listala po nekim tefterima, pa kad završi, pogleda je tužno:

– Neš ozdravit lipa anumo…

Esma Sultanija obori glavu i briznu u plač.

– …dok ne staviš kamen na kamen tamo di se voli, tamo di se mrzi i tamo di se moli! Evo, tako ti je u ćitabu zapisano! Ali ne tide joj više ništa reći, niti stide zlata ni dukata. I povrati se Esma Sultanija svojim dvorima u grad Jajce, dumajući o svemu što je zvizdarica ispričala. Ni efendija Hadži Lojo nije znao o čemu se tu radi, već samo odmahivao rukom tvrdeći da su to šejtanska posla. A negdi s početkom lita dođe nova sluškinja Halima, da hizmet čini u Esme Sultanije i kad ču za tu priču ponudi se da odgonetne. Esma Sultanija je sve ispitivala od kud je, šta je i ispostavilo se da je i Halima iz donjih kraja. To bi čudno Esmi Sultaniji, ali je pusti da odgonetne.

I Halima joj objasni:

– Eto, tribaš sagraditi ćupriju!

– Ćupriju???

– Dvi ćuprije!

– Baš dvi?

– Dvi?

– I to je sve?

– Nije plemenita hanumo! Jedna ćuprija mora biti tamo di se neko voli, ali ne mere jedno drugom prići. Druga mora biti di je neka omraza nastala, pa će je voda ispod ćuprije odnit. A uz to trebaš i džamiju sagradit, kamen na kamen, tamo di se moli.

Esma Sultanija rasproda sav nakit kojeg je imala i dade da se naprave dvi ćuprije i jedna džamija. Nisu dugo tražili i nađoše misto na kom su se dvoje mladih volili, ali su bili rastavljeni Vrbasom. Tu niče prva ćuprija. Na drugom mistu nađoše braću u omrazi s dvi strane rike i tu podigoše most, i braća se izmiriše i dovika se ne posvađaše.

A u mahali, u bostanu Bibe Selimove, gdje se kazivaju, uz lipu navik molio dedo Idriz, dade Esma Sultanija da se sagradi lipa džamija.

Od tad ona posve ozdravi i dočeka duboku starost na svojoj kuli, a narod pripovida s kolina na kolino priču o Esmi Sultaniji.” (2)

Moram reći da je u narodu uvriježeno vjerovanje da je Esma Sultanija umrla i da nije dočekala da se džamija završi.

Azra, Indira, Zinaida

U tom istom gradu, mnogo kasnije, rođena je djevojčica toplih smeđih očiju, kojoj su roditelji dali ime Azra. U sjećanju mi je ostala stara, bosanska kuća Azrine tetke koja je sama u njoj živjela i u kojoj smo rado provodili vrijeme naročito zimi. Kuća se nalazila na osami, na kraju bašte, uz staru napuštenu cvjećaru. Bilo je nečeg posebno uzbudljivog u toj staroj kući, valjda zbog osjećaja opasnosti, zbog straha da bi neko svaki čas mogao pokucati na niske krhke prozore, pokrivene tankim bijelim zavjesama. Šporet je bio stari, na drva, a naši obrazi su gorjeli što od vatre, što od bezbrižnog kikotanja. Taj veseli kikot prekinulo je saznanje o Azrinoj teškoj bolesti koja je došla neočekivano i unijela tegobu u naše mlade živote. Čini mi se, desetak mi je godina. Pozvana sam na rođendan kod Alme. Alma je starija djevojčica pa sam uzbuđena što ću sresti Almine drugarice, Silhanu i lijepu Zinaidu. Obukla sam bijele štrample i bež haljinu. Plesaće se uz disco muziku, biraće se i mis rođendana. Na kraju ta ”laskava titula” pripade meni, potpuno neočekivano, ostavivši me u čudu. Odrasle smo. Zinaida se udala i postala majka preslatkih blizanaca. S osmijehom, tužila se da su dječaci nestašni i da ih jedva stiže. Došla je ’92. Azra je svoje prve izbjegličke dane provodila u Splitu. Stanje joj se pogoršalo, sjedila je u kolicima nepokretna. Uz sebe je imala jedan video aparat koji je ljubomorno čuvala i koji bi prodala ako joj bude trebalo za liječenja.

Indira je ostala kao jedna od posljednjih u gradu, radeći kao medicinska sestra i njegovala je ranjenike. I ona je napustila grad među posljednjima i stigla u Split. Srešće se s Azrom, ali prvo će otići sa nekim ljudima koje je njegovala na kafu. Desila se saobraćajna nesreća. Svi su preživjeli osim Indire. Zinaida je otputovala s mužem i dječacima u Njemačku, a kasnije je stigla vijest da je i ona teško bolesna. Po svoj prilici neće preživjeti. Umrla je jednog hladnog, decembarskog dana. U međuvremenu, Azra je stigla u Dansku na liječenje. Prolazile su godine neuspjelog liječenja.

Umorna od svega imala je samo jednu želju, da je sahrane pored Indire i Zinaide. Želja joj je ispunjena.

(Jajce Online/PROMO)

Piše: Aida Zaćiragić

Kao što je poznato, na ostacima gradina iz antičkog perioda izrasla je moćna srednjovjekovna utvrda koja se sastoji od tvrđave, kula, kapija i tabija gradskog bedema.

Unutar ovog homogenog i skladno povezanog ansambla formirala se, vremenom, impozantna urbana i sakralna arhitektura. Sva ova zdanja svojom monumentalnošću, oblikom ljepotom i graditeljskim materijalom koji je izdržao zub vremena djeluju na čovjeka kao neka kulisa na pozornici koja dočarava jedno vrijeme koje je prohujalo, ali koje je iza sebe ostavilo baštinu trajne vrijednosti.

Od dolaska Turaka do danas, arhitektura može se po “hronološkoj stilskoj pripadnosti“ podijeliti u nekoliko osnovnih kategorija: bosanska orijentalna arhitektura; osavremenjena bosanska orijentalna arhitektura; objekti koji ne pripadaju nijednom stilu.

Grad Jajce za vrijeme austrougarske okupacije i između dva rata mogli bismo podijeliti u tri zone. Prvo zonu čini zanatski i trgovački dio grada, a zauzimala je prostor između Travničke i Banjalučke kapije. Ova zona se nekada  zvala čarsimahala (glavna ulica između kapija). Drugu zonu čini stambeni dio grada, a zauzimala je prostor s jedne i druge strane trgovačke i zanatske zone i izvan gradskih bedema. U ovim dvjema zonama razmješteni  su kulturnoistorijski spomenici koji se skladno uklapaju u stari dio grada.

Poslije austrougarske okupacije nastaje treća, tj. industrijska zona, na desnoj obali Plive i lijevoj obali Vrbasa, pored samog grada, koja unosi nov elemenat u urbanizaciju i arhitekturu grada. U trgovačkoj i zanatskoj zoni odvijao se cjelokupan privredni, upravni, prosvjetni, kulturni i religiozni život žitelja grada. Čaršiju su činili dućani, zanatske radnje, hoteli, hanovi, kafane (kahvane) i krčme koje su bile stiješnjene jedna uz drugu, kao saće meda.

U gradu Jajcu uvijek je bilo ljubitelja starina. Oni su čuvali spomeničko blago svog grada, otimali zubu vremena i ljudskog neznanja sve ono što se oteti moglo.

Najveća opasnost nadvila se nad ovim gradom poslije oslobođenja (poslije 2. Svj. rata) kada su  neki novi arhitekti, nesposobni da cijene ono što su naslijedili, počeli u starom tkivu(u centru grada) da grade javne i stambene zgrade koje po svojim mjerilima i arhitektonskim formama nisu imale ništa zajedničkog sa postojećim.

Ono što je stoljećima rađeno i građeno, ipak nije baš lako uništiti, a ni stanovnici Jajca nisu se tako lako željeli odreći nekih svojim simbola. Svo spomeničko blago nije ostalo u Jajcu. Ono je iščezavalo raznim kanalima, otimačinom i pljačkom austrougarskih, njemačkih i drugih okupatora i odnošeno u razne krajeve germanskih i drugih zemalja.“

(Hazim Eminefendic „Jajce 1878-1941“, Jajce 1989. godine/Jajce grad muzej)

Knjigu “Skriveno blago jajačkog kraja” možete kupiti u prostorijama JU Agencije Jajce, na katakombama i u info centru, svakim radnim danom od 9:00h do 16:00h. Knjiga sadrži geološko – petrografsku, mineralošku i palentološku zbirku, te nova saznanja o geologiji šireg područja Općine Jajce u Bosni i Hercegovini. Autori knjige su Darije Puizina i Atif Kučuković.