Bosanski

 Naselje Podmilačje nalazi se ispod masivne stijene, na kojoj je, prema pretpostavkama, postojala srednovjekovna kula,gdje su stražarili vojnici Hrvoja Vukčića, branivši prilaze gradu (Kovačić, 1930, str. 8). Nije poznato po čemu je naselje dobilo ime – da li prema stijeni koja svojim izgledom podsjeća na građevinu, ili prema tome što je iz te stijene nekada korišten kamen prilikom gradnji prvenstveno stambenih objekata.

Prvi put Podmilačje se spominje 1461. godine u povelji kralja Stjepana Tomaševića koji poklanja ove prostore knezu Radivoju. U isto je vrijeme vjerojatno sagrađena i Crkvica sv. Ive (Kovačić, 1930, str. 12-13.). U Podmilačju sve do XIX stoljeća nije postojala župa u današnjem smislu te riječi. Crkva sa okolnim naseljima pripadale su Jajačkoj župi, koja je opet pripadala fojničkom samostanu od 8. Juna 1757. godine, kada se na kratko vrijeme ukida bosanska provincija, te se u Bosni uspostavlja Kustodija sv. Križan koja broji tri samostana, šest rezidencija i oko 150 braće. Među tih šest rezidencija nalazi se i Crkva sv. Ivana Krstitelja u Jajcu (Jelenić,1913. str. 28 – 29.).

Inače crkva za vrijeme vlasti Otomanske Imperije U Bosni i Hercegovini nije bila uništena niti oštećena. Koncem XIX stoljeća, točnije 1878. godine Podmilačka župa se odvaja od Jajačke. Vrijeme nastanka Crkve sv. Ive u Podmilačju nije u potpunosti definirano. Do danas nije pronađen niti jedan dokument po kome bi bilo utvrđeno točno vrijeme njenog nastanka. Jedna je od najstarijih pet crkava u Bosni: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju. (Jelenić, 1990., 106)

Prema Đuri Basleru , odnosno Juraju Kujundžiću, crkva je sagrađena u XV stoljeću. Na temelju stilskih karakteristika portala, njeno vrijeme gradnje može se još preciznije datirati u sredinu XV stoljeća. Zanimljivost ove crkve predstavljalo je miješanje dva utjecaja, i to centralno-evropskog, zastupljenog na samom izgledu građevine, odnosno njenim fasadama, i primorskog, koji se ogledao na portalu crkve, gdje su uočljivi izrazito mediteranski utjecaji. Na temelju njegovog izgleda, odnosno dekorativnih elemenata, kao i načina obrade kamena, može se sa sigurnošću zaključiti da je proizvod kasnogotičke dalmatinske radionice.

Višekutno svetište i toranj koji je izrastao iz pročelja objekta neke su od glavnih karakteristika seoskih crkava kontinentalnog dijela Evrope. I taj element se može smjestiti u XV stoljeće. Poligonalnost umjesto zakrivljenosti primjetna je u to vrijeme i kod kula nekih bosanskih gradova, što pokazuje da takav način gradnje postaje uobičajen u Bosni.

Bogato ukrašen portal – djelo dalmatinskih klesara, smješten na skromnom objektu crkve, nastao je kao rezultat prisne veze koju je Bosna imala u to vrijeme sa Dalmacijom, a posebno veze Jajca sa Splitom. Poznato je da je Martin Perković iz Jajca stupio 1431. godine u radionicu slikara Blaža na Korčuli. Martin radi 1438. godine samostalno na oslikavanju korskih sjedala u franjevačkoj crkvi u Splitu, gdje je u to vrijeme bio stalno nastanjen. Drugi majstor, Juraj Gradimilović, rođen u mjestu  Vesela Straža pokraj Bugojna, uči od 1455.do1461. godine umjetničko klesarstvo kod poznatog majstora Andrije Alešija. Vjerojatno je radionica majstora Alešija radila veliku kasnogotičku palaču u jajačkom kastelu sredinom XV stoljeća, a čiji su dijelovi pronađeni u nasipima tabija. Već u to vrijeme Podmilačje je poznato i kao mjesto hodočašća (Kujundžić, 1966., 370).

Julijan Jelenić u djelu «Kultura i bosanski Franjevci» navodi da je kršćanima strogo zabranjeno držati zborove na onome mjestu gdje se sveta misa govorila. Prema obnovljenoj naredbi definitorija Bosne Srebrene iz 1793. godine i «Naredaba i uprava» Miletića – « župnicima i duhovnim pomoćnicima nije bilo dozvoljeno mise govoriti, ako su bili franjevci, bez redovničkoga habita, kapuča i pojasa… Budući da u Bosni crkava nije bilo do: u Kr.Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju, to je sva sila svijeta sa svih strana, na sve svetkovine u sve nedjelje, a osobito na zaštitnike spomenutih crkava k njima hrlila.» (Jelenić, 1990.,93). U istom djelu Jelenić navodi da je fra Grgo Kotromanović (umro 1864. godine) izradio više propela, kip sv. Ive Krstitelja za crkvu u Podmilačju, te kip sv. Franje za crkvu u Gučoj Gori. Fra Nikola Lašvanin, poznat po izučavanju povijesti, pokopan je u Podmilačju u Crkvi sv.

Ive Krstitelja 1750. godine – Nekrologij fojničkih franjevaca. Prema Shematizmu Bosne Srebrene od 1877. godine, Podmilačje je imalo osnovnu školu, a imenuje se i nadzornik fra Anto Knežević. Izgrađena je i župna kuća 1873. godine (Jelenić, 1990., 233, 336, 578, 600).

O sudbini crkve tijekom stoljeća malo je poznato u pisanim izvorima. Godine 1705. izvršen je veći popravak, zatim je 1758. godine postavljen novi krov. Još jedan veći popravak bio je 1822. godine, a 1872. godine je temeljito pregrađen toranj, koji je sadržavao elemente gotičke gradnje. Najveći zahvat desio se u augustu 1910. godine i narednih godina kada su porušeni toranj i pročelje, a staro svetišteuklopljeno kao kapela u ambicioznu pseudogotičku crkvu.

Godine 1960. napravljen je u novoj crkvi novi oltar u crno-bijelom kamenu, stube ispred oltara su obložene bijelim bračkim kamenom, a prostor prezbiterija je bio obložen brušenim pločama. Također su postavljeni novi prozori sa ornament-staklom i mramorni kipovi sv. Petra i Pavla. U junu mjesecu 1970. godine na crkvi je promijenjen krov, postavljen je limeni krovni pokrivač. Godine 1974. počelo je uređenje enterijera na temelju projekta urađenog od strane Mandice Lovrić, arhitektice, i akademskog kipara Zdenka Grgića. On je u orahovini izradio medaljon «Povijest Bosne», a sljedeće godine mozaik «Dolazak franjevaca u Bosnu». Požarom u župnom dvoru 1916. godine uništen je znatan kulturno-povijesni materijal, koji se u njemu nalazio. Crkva sv. Ive u Podmilačju bila je jedina srednjovjekovna crkva koja je u kontinuitetu služila svojoj namjeni. Do početka rata sačuvano je malo dokumentacije o ranijem izgledu crkve – poput fotografije iz 1935. godine iz Conspectusa Provincije, gdje je prikazan objekt sa pročeljem i tornjem. Sačuvana je i osnova ranijeg stanja, a u dvorištu samostana u Jajcu nalazio se luk portala koji je nakon rušenja objekta tamo prebačen. Luk je rekonstrukcijom iz 2000. godine ponovno vraćen na staro mjesto.

Crkva sv. Ive u Podmilačju do temelja je srušena 1. marta 1993. godine. Istovremeno je srušeno cijelo svetište: župne kuće, te vanjski oltar. Područje Crkve sv. Ive u Podmilačju predstavlja prostor hodočašća za katolike, ali u hodočašću tradicionalno učestvuju i muslimani i pravoslavci iz čitave Bosne i Hercegovine. Jednom godišnje, uoči Dana sv. Ive – 24. juna, mnoštvo ljudi posjećuje ovo mjesto. U narodu postoji vjerovanje u njegovu ljekovitost, odnosno u izlječivost teško oboljelih osoba – hroničnih i duševnih bolesnika. Po istom vjerovanju  hodočašće treba obaviti dva-tri puta, jer ukoliko se stanje ne popravi ni nakon trećeg puta, ozdravljenje nije moguće. Mnoštvo ljudi dolazi na ovo mjesto i radi zavjeta, ali je najveći broj onih koji dolaze da izmole i nađu lijek svojoj bolesti. Kako je ovo kultno i zavjetno proštenište multikonfesionalno, uoči Sv. Ive, ono oživi i postane mali bosanski Lurd. Poseban efekt daju oni ljudi obučeni u tradicionalne narodne nošnje, po kojima se razlikuju pripadnici različitih konfesija i nacija, pristigli iz najudaljenijih krajeva Bosne i Hercegovine (Fabijanić, 2002., str. 169,170). Već 23. juna prostor oko crkvice se napuni radi ispovjedanja. Zbog malog prostora unutar objekta, ispovjedanje se obavlja i vani, uz pomoć svećenika pristiglih iz cijele Bosne i Hercegovine. Sutradan u 9 sati se održava velika misa za bolesne koja predstavlja centralni i najvažniji dio obreda. Sastavni dio obreda je i umivanje u ranu zoru na vrelu zvanom Mrtvalj, koje se u narodu zove i Gospino vrilo, a koje se smatra ljekovitim i čudotvornim. Nakon toga hodočasnici po okolnim brdima beru ljekovitu biljku ivu (Teucrium montanium L.) koja je glavni sastojak mnogih preparata narodne medicine. Nakon toga se hodočašće završava.

Kult sv. Ive u vezi sa ozdravljenjem posebno «opsjednutih» bolesnika rasprostranjen je po cijeloj Bosni i Hercegovini. Održava se paralelno sa sličnim kultovima kao što su kult Gospe Olovske – 15. augusta, te kod pravoslavaca kult sv. Vasilija Ostroškog – 12. maja i kult Bogorodice Čajničke – 28. augusta. Bez obzira kada je nastala Crkva sv. Ive, može se pretpostaviti da je ovaj kult stariji od kršćanstva, koje mu je kasnije dalo svoje obilježlje. Pretpostavka je da se u Podmilačju nalazilo predkršćansko kultno mjesto, jer je sastavni dio rituala bilo i kupanje, koje se kasnije reduciralo samo na umivanje na izvoru Mrtvalj. Praksa ritualnog kupanja svakako upućuje na antičko vrijeme i antičku praksu. Osim toga mnoge kršćanske crkve podizane su na mjestima pretkršćanskih svetišta ili pak u njihovoj blizini (Fabijanić, 2002., str. 173,174).

Izvor: Odluka o proglašenju graditeljske cjeline Crkve sv. Ive u Podmilačju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

U Jajcu i okolici bilo je crkvica i kapelica, koje su nestale u povijesti. Zna se za crkvice na Pšeniku, na Milama, u Bistrici… Na Katini izvan grada nalazila se crkvica sv. Katarine. Bila je to dvorska crkvica po kojoj je ova jajačka lokacija dobila ime. Sagradila ju je Katarina Kosača sredinom 15. stoljeća. Iz dvora bi nedjeljom išetala kraljica sa svojom svitom na Katinu, na nedjeljnu misu. Premda je u Jajcu bilo nekoliko crkava, kraljica je rado izlazila iz tvrđave na Harmane, pa na Katinu.

Crkva sv. Katarine na Katini bila je mala crkva, poput one u Podmilačju. I ona je preživjela turska rušenja i ostala je sve do početka 20. stoljeća kada je srušena „urbanim razlozima“. To je ona crkva za koju neki neupućeni kažu da je bila „stara pravoslavna crkva“. U Jajcu sve do konca XIX. i početka XX. stoljeća gotovo da nije bilo pravoslavnog stanovništva. Tek tada se doseljavaju tri pravoslavne obitelji „koje se bave trgovinom na malo“. Kako je u to vrijeme već sagrađeno nekoliko katoličkih crkava, posebno ona u Varošu, crkva Blažene Djevice Marije, ova je crkvica predana na korištenje pridošlim jajačkim pravoslavnim stanovnicima. Na nekim starim razglednicama Jajca još se može vidjeti ova crkva. U jesen 1909. godine spominje se u Jajcu pravoslavni svećenik Jakov Popović, koji je obavljao svoju dužnost sve do 1915. godine kada je umro od tifusa. Prije njega u Jajcu se spominje paroh Milorad Jelić, 1899., koji je opsluživao sela sa pravoslavnim stanovništvom oko Jajca. Na lokaciji crkve sv. Katarine na Katini danas se nalazi pravoslavno groblje.

(Autor teksta: Prof. Bruno Ljubez)

Ime ove džamije je izvedeno od arapske riječi hadad, što znači kovač i od perzijskog nastavka za množinu, pa bi , prema tome, «hadadan» značilo džamija kovača, a to ime je svakako dobila po tome što su u okolini džamije postojale mnoge kovačnice, pa je i čitav kraj poznat kao Hadadan mahala.

Ova džamija je smiještena izvan gradskih zidina, iza same Banjalučke kapije. Džamija je sagrađena 1630. godine i imala je drvenu munaru. Srušena je 1936. godine te je ozidana od sedre i pokrivena jednovodnim krovom. Munara je bila izlivena  od betona  na lijevoj strani unatrašnjeg dijela džamije, ali je urađena samo do krova. Nakon Drugog svjetskog rata munara je srušena, a džamija nacionalizovana, pa denacionalizovana, te je cijelo vrijeme socijalističke vlasti služila kao magacin trgovačkim preduzećima. U ponovni posjed svome pravom vlasniku Islamskoj zajednici vraćena je 1999. godine.

Situirana je na desnoj obali Plive u u naselhu Pijavice,  ima dimenzije 7×7 m, danas pokrivena limom i ima drvenu munaru. Glavni ulaz u džamiju izveden je na luk od lijepo klesanih kamenih ploča. Nije poznato kada je podignuta Ibrahim-begova džamija, ali je to moralo bito svakako prije početka šabana 1103. godine(18.6.1692.),kojeg datuma je za imama i hatiba ove džamije postavljen neki Fazlullah, a na mjestu dotadašnjeg imama Ibrahima (Jajački sidžil). U desnoj sofi trijema džamije, što je svakako karakterisično, nalaze se dva mezara označena nišanima. Mezar rahmetlije sa nišanom na kojem je isklesan ovaj natpis nalazi se u desnoj sofi trijema džamije.

«On (Bog) je vječno živ. Umrli i ukopani (rahmetlija) Seksen Kilić-zade Šejh Ašik Mustafa, sin Mehmeda, pripadnik tarikata Abdulkadir Gejlanije. Za njegovu dušu (prouči Fatihu). 1. safera 1267.» (6.12.1850)

Nalazi se u gornjem dijelu grada sa desne strane puta koji vodi citadelu. To je manja jednostavna građevina čiji unutrašnji prostor(veličine 5,05×4,35 m) preko pandantiva proviđen kupolom, a njezin daščani pokrov je na četiri vode. Zidovi džamije su dekorisani orijentalnim i narodnim motivima, a izveo ih je sarajevski nakaš Mustafa Faginović oko 1870. godine. Nekada je ova džamija nazivana «Ženskom džamijom», jer su je posjećivale isključivo žene. Danas džamija nema munare.

Na džamiji se nalazi natpis iz hidžr. 1227 (1812/13) godine. Nad ulazom u džamiju, na kamenoj ploči, veličine 40×96 cm, isklesan je ovaj natpis u prozi na arapskom jeziku. Tekst pisan jednostavnim neshi pismom smješten je u šest redaka.

«Ovaj časni mesdžid je sagradio u ime Allaha, Božiji rob Sulejman, u svrhu Bogoslužija. Božiji vjerovjesnik, neka je na njega Božiji blagoslov mir, rekao je :Ko podigne mesdžid u ime Allaha, njemu će Allah podići građevinu u Džennetu. Allah je rekao : Bogomolje podižu i održavaju oni koji vjeruju Allaha, dan suđenja, obavljaju namaz i dijele zekat.(Kur’an 9, 18). Vjerovjesnik , neka je mir i spas na njega, prenosi od Allaha : Mesdžidi na zemlji su Moje kuće, a održavaju ih koji ih posjećuju, pa sretan li je onaj rob (Božiji) koji se očisti kod svoje kuće,pa iza toga posjeti Moju kuću, jer je obaveza gostoprimaoca da počasti svoga gosta. Zato onaj ko stanuje blizu džamije, a klanja u svojoj kući, njegov namaz nije primljen, kako to kaže Allahov poslanik : «Susjedu džamije nije primljen namaz osim u džamiji,a rečeno je : Vjernik se u džamiji osjeća kao riba u vodi, a licemjer u džamiji kao ptica u krletci.». U ovom natpisu godina nije ispisana brojkama, a autor kaže da je držana u slovima u ebdžedu : z(sedam), kj(20), r(200), g(1000). Prema tome ukupna brojčana vrijednosti ovih slova inosi 1277. to je hidžretska godina, a odgovara 1812/13 godinu po novoj eri.

Dali je i ranije na ovom mjestu postojala džamija  iz natpisa ne vidimo. U kronogramu spomenuti Sulejman je Sulejman-beg Kulenović. Uz ovu džamiju nema dvorišta niti mezarja.

Nalazi se u isto imenoj Šamića mahali pored gradskih zidina. To je manja građevina sa drvenom munarom. I danas se nalazi u zapuštenom stanju i nešto izmjenjenom obliku. Iz natpisa što stoji nad ulazom kaže se da je njezin osnivač neki Hadži Muharem, vjerovatno Šamić. Ne zna se vrijeme njezine gradnje, a iz natpisa nad ulazom vidimo da ju je 1849. godine obnovio neki Husjin.

Ova džamija, situirana je u ulici Besima Ganibegovića, u izvorima se spomije kao Sinan-begova po njezinom osnivaču Sinan-begu Džabiću, a mještani je nazivaju i Okića džamijom od tuda što su u njoj dugi niz godina bili imami iz porodice Okića. Džamija je zidana od drveta i ćerpiča, čiji unutrašnji prostor zauzima površinu od 8×7 m. Ima jednostavnu drvenu munaru. Uz džamiju nema dvorišta niti mezarja. Nedaleko od džamije nalazi se kamena česma sa natpisom.

Među spomenicima islamsko – osmanske arhitekture u Jajcu svakako je najvrijedniji objekat džamija Esme sultanije. Situirana je u centru naselja, u čaršiji zidana od kamena i sedre, sa kamenom lijepom munarom ispod čijeg šerefeta su stalaktiti. Džamija zauzima prostor od 9,49 X 9,55 i natkrivena je nešto izduženom kupolm, a umjesto tambura ima u izduženju osam prozora. Kod ove džamije je kupola oslonjena na četverougaonu bazu i njena visina od poda do vrha iznosi 13 m.

Iz natpisa na tabli-ploči ove džamije  zaključujemo da je još 1749/50 godinu ovdje bila džamija koju je sagradio Emir Mustafa čauški ćehaja

Međutim, ova džamija je poznata kao džamija Esme sultanije, pa u vezi s ovim imenom postoji sačuvano predanje da je Esma sultanija, supruga Mehmed – paše Muhsinovića, bila bolesna i da su astrolozi prorekli da će ozdravit ako sagradi tri zadužbine u mjestu gdje se dvije vode sastaju. Tako je ona osim ove džamije, koja je nazvana njezinim imenom Esme sultanije, sagradila još i dva mosta na Vrbasu. Sačuvano predanje zna da je Muhsinović bio valija kada je njegova žena podigla ovu džamiju.

Mehmed- paša bio je carski zet i prvi put je došao za namjesnika Bosne 1763, a drugi put je na toj dužnosti od 1770-1772. godine. Sada nastaje pitanje kako uskladiti  natpis o podizanju džamije Esme sultanije, koja je prema natpisu sagrađena 1749, kada Muhsinović Mehmed-paša nije bio namjesnik u Bosni.

U ovom slučaju bi zaista bilo logično pretpostaviti da je na mjestu današnje džamije Esme sultanije postojala i ranije džamija koju je podigao čauški čehaja Emir Mustafa 1749/50. godinu. Džamija «Esma sultanija» mogla je ,dakle, nastati između 1760 -1763, ili 1770-1772. godine, kada je Muhsinović Mehmed-paša bio na položaju namjesnika Bosne, a ploča s natpisom iz 1749/50. godine ukazuje na to da je ranije na ovom mjestu postojala džamija Mir Mustafe, čauškog čehaje.

MEZARJE UZ DŽAMIJU ESME SULTANIJE

Uz ovu džamiju se nalazi dvadesetak nišana, a među njima osam nišana imaju epitafe. Najstariji datirani spomenik je iz 1238(1822) godine, a najmlađi je datiran sa 1292(1875) godinom.