Na današnji dan – 17. studenog/novembra 1461. godine, prije točno 556 godine, u kraljevskom gradu Jajcu, u Crkvi sv. Marije papskom krunom je okrunjen Stjepan Tomašević, posljednji bosanski kralj.
Stjepan Tomašević je na kraljevski tron došao nakon smrti svoga oca Stjepana Tomaša, koji je iznenada umro 1461. godine. Inače, Stjepan Tomašević je sin Stjepana Tomaša i njegove prve žene Vojače, s kojom se on po nalogu pape razvjenčao dolaskom na vlast iz razloga što je Vojača bila “žena iz naroda”, te pripadnica Crkve bosanske.
Stjepan Tomaš se kasnije ženi Katarinom Kosačom, kćerkom hercega Stjepana Kosače, moćnog vladara prostora koji danas obuhvata Hercegovinu, koja je upravo po njemu dobila ime. Katarina je uz Stjepana Tomaševića ostala sve do pada Bosne, nakon čega je izbjegla u Dubrovnik, a nakon toga i u Rim gdje je 1478. godine i umrla. Njene kosti se danas nalaze u Crkvi sv. Marije Ara Coeli u Rimu.
Despot Srbije
Stjepan Tomašević je, pored titule bosanskog kralja, nosio i titulu despota Srbije. Naime, dvije godine prije nego je postao kralj, on 1. travnja/aprila 1459. ženi Jelenu (Maru) Branković, kćerku srpskog despota Lazara koji je umro godinu dana ranije. Time je Stjepan Tomaševićde facto postao vladar Srbije.
Međutim, njegova vlast u Srbiji nije bila dugog vijeka. Već 20. lipnja/juna 1459. godine Srbija pada pod osmansku upravu, te Stjepan Tomašević gubi vlast koja mu je ženidbom, odnosno Lazarovom smrću pripala. On se vraća u Bosnu, gdje je hrabro čekao dolazak Osmanlija na čelu sa sultanom Mehmedom II Fatihom.
Stjepan Tomašević moli Europu i Vatikan za pomoć, ali uzalud
Za odbranu Bosne od Osmanlija posljednji bosanski kralj nije imao dovoljno snage. Toga je bio i sam svjestan, te je zbog te činjenice u više navrata tražio pomoć od kršćanske Europe, na čelu sa Vatikanom. Uprkos što je nekoliko puta tražio pomoć od europskih vladara, koji su bili gluhi na njegove vapaje, Stjepan Tomašević je vojnu podršku zatražio i od samog pape Pija II.
U nastavku pročitajte pismo koje je Stjepan Tomašević 1461. godine uputio papi Piju II:
“Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom da me udari da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonost.
Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na monogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izagnao maniheja (patarena) iz kraljestva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, strah neprijateljima.
Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i mlečani drgačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti. Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti. Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast, ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka.
Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu.
Ovako misli neprijatelj: ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.” (Preuzeto iz knjige “Povijest Hrvata”, Vjekoslava Klaića)
Jedini bosanski kralj okrunjen krunom iz Vatikana
Ipak, papu Pija II nije izmolio. Niti papu, niti bilo kojeg drugog europskog vladara. Jedini znak podrške koji je stigao iz Vatikana bila je papska kruna. Stjepan Tomašević je tom krunom okrunjen u Crkvi sv. Marije u Jajcu 17. studenog/novembra 1461., te je tako postao prvi, a kasnije će se ispostaviti i jedini bosanski kralj okrunjen krunom iz Vatikana. Kraljevi prije njega su se krunili drvenom krunom kralja Tvrtka I.
U proljeće 1463. godine sultan Mehmed II Fatih je u Adrianopolu (Edirnu) okupio veliku vojsku koja će osvojiti Bosnu. Nepune dvije godine nakon što je Stjepan Tomašević okrunjen, Mehmed II Fatih (20. travnja/aprila 1463. godine) nakon velikih napora osvaja kraljevsku utvrdu Bobovac.
Bosna pada, kralj pogubljen
Nakon pada Bobovca, Stjepan Tomašević se sklanja u Jajce, a nakon pada “kraljevskog grada”, on bježi u Ključ, gdje biva uhvaćen. Kralja je u Ključu zarobio sultanov vojskovođa Mehmed-paša Anđelović, inače srpski konvertit, koji kralju obeća da će mu sultan poštedjeti život, ako se preda. Međutim, el-Fatih se nije smatrao dužnim da treba ispoštovati obećanje koje nije dao on, već njegov vojskovođa.
Stjepan Tomašević je iz Ključa zajedno sa stricem Radivojem odveden u Jajce, gdje je 5. lipnja/juna 1463. godine i pogubljen. U narodu postoji priča da je sultan Mehmed Fatih naredio da se kralj pogubi na mjestu koje se vidi iz Jajca, ali odakle se sam grad ne vidi. To je bila svojevrsna kazna i posljednji udarac koji je sultan zadao kralju.
Franjevački samostan čuva kosti kralja
I zaista, na mjestu koje odgovara tom opisu Ćiro Truhelka je 8. juna/lipnja 1888. godine pronašao kosti Stjepana Tomaševića, koje se danas nalaze u Franjevačkom samostanu u Jajcu. Mjesto, odnosno kamen ispod kojeg je Truhelka pronašao kosti danas predstavlja jedan od kulturno-povijesnih spomenika BiH.
Pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, te kasnijom smrću kraljice Katarine (1478.) ugasila se i kraljevska loza Kotromanića, a samim time i Bosansko kraljevstvo. Srednjovjekovna bosanska država u sklopu Osmanskog carstva postaje Sandžak Bosna.
Posljednji ostatci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu.
