piše: Mirza Kapetanović, BA arheologije

Na povoljnom strateškom položaju u sklopu zapadnog perimetralnog bedema, koji se proteže od tvrđave na vrhu brijega do korita rijeke Plive, svojim dominatnim karakteristikama ističe se spomenički objekt jedinstvene vrijednosti. 

Kula je građena u formi zidanja vertikalnih kamenih tesanaca od neogenskog vapnenca koji su s vremenom izgubili svoju simetričnost uslijed djelovanja atmosferalija. Analizom dostupnog materijala može se konstatovati da je kamen korišten za izgradnju vjerovatno dopremljen iz sedimetnog ležišta na kojem je danas smješten grad.

Pri gradnji objekta korišten je malter koji sadrži malu količinu kreča, a veliku količinu riječnog pijeska i sedrene prašine. Potvrdu ove činjenice vidimo u tome da su i ostali spomenički objekti kao recimo podzemna crkva ili tvrđava u blizini urađeni od istog materijala tako da možemo govoriti o istom vremenskom horizontu izgradnje srednjovjekovnog Jajca.

Ovaj značajan objekat pripada tipu odbrambenih, okruglih i masivnih kula, koje se počinju graditi sa pojavom vatrenog oružja. Ona je ustvari jedino ojačanje na zapadnom perimetralnom bedemu.

Također je bila kao eventualna zadnja odstupnica branilaca, sama se mogla braniti, a čuvala je i pristup gradu sa zapada. Sa njenog vrha se moglo pratiti kretanje neprijatelja iz tog pravca.

Dakle, položena je i građena je tako da se neprijatelj u bližem i daljem prostoru izvan grada ne bi mogao da zadržava, tako da ovaj prostor ostane slobodan za komunikaciju sa braniocima grada.

Može se pretpostaviti da je na mjestu današnje kule u rimsko doba prvobitno bila izgrađena kula stražara burgus ili monopyrgia za kontrolu transporta duž korita rijeke Plive koja je s vremenom u srednjem vijeku dobila prenamjenu i monumentalniji izgled. U prilog tome je i činjenica da je u blizini kule prilikom gradnje temelja hotela pronađena veća količina rimske keramike, ostaci arhitekture javnih i komunalnih objekata što sugeriše da se na tom mjestu nalazilo značajnije rimsko naselje sa gradskim upravnim forumom.

Kula je stilski dograđena u nekoliko etapa a karakter odbrambene kule zadržala je i u ranom srednjem vijeku na što upućuje slojevitost pri izgradnji zidova u kojem možemo razlikovati nekoliko etapa. Zidovi pri dnu su stariji i znatno deblji a prema vrhu se sužavaju.

Sredinom XV vijeka, u vrijeme zadnje decenije i po bosanske samostalnosti (1448.-1463.godina) u kojem se odvijala intenzivna građevinska djelatnost zadnjih bosanskih kraljeva, kula je dobila svoj prepoznatljiv izgled.Povećana debljina zidova, pravilni horizontalni redovi u oplati i forma neke su od karakteristika kasnosrednjovjekovnih kula europskog kruga tog vremena.

Unutrašnjost objekta Medvjed kule

Osim ulaza, koji se nalazio na visini od 8.5 m od nivoa tla, na prvom spratu su bila tri otvora, od kojih su dva služila kao puškarnice. Objekt je bio na tri etaže sa drvenim podovima. Oko 1890. godine probijeni su ulaz i stepenice uz kulu radi lakše komunikacije. U II svjetskom ratu od strane partizanskih jedinica probijen je ulaz u prizemlju.

Medvjed kula, kao sastavni dio odbrambenih bedema srednjovjekovnog historijskog jezgra Jajca, proglašena je 2003. godine nacionalnim spomenikom kulture BiH, kao dio historijskog područja Bedemi i tabije starog grada Jajca.

(mreza mira)

Vlatko Jurić, izuzetni čovjek, prijatelj, pedagog, zaljubljenik u folklor i tradiciju naših naroda, koreograf koji je ostavio trag svima koji su dio svog života proveli s njim, igrali njegove koreografije i kroz igru čuvali tradiciju, običaje, zaljubljivali se i stvarali neraskidive životne veze.

Čovjek koji je naš grad zadužio nesebičnim angažovanjem na polju njegovanja tradicije i folklora te nas učinio prepoznatljivim na prostorima bivše države.

Vlatko Jurić je rođen u Jajcu, pohađao je gimnaziju, ali 1956. godine, njegovi staratelji upisali su ga na zanat jer je tako mogao ići u Elektrobosnu na praksu. Dolaskom u Elektrobosnu, saznaje da postoji folklorna sekcija, da traže mlade učenike koji bi igrali.

Tako postaje član folklorne sekcije, a jednom prilikom je rekao da je bio jedan od najlošijih igrača. Ipak, imao je veliku ljubav i želju da igra jer je od svoje devete godine uvijek gledao svatove koji bi prolazili pored njegove kuće u nošnjama i da je od tada zavolio folklor.

1957. godine, koreografkinja koja je vodila folklornu sekciju Elektrobosne odlazi u Zagreb i on s tek jednom godinom igranja preuzima rad s igračima. Prihvatio se tog posla jer nije htio da se sekcija rasformira. Samo upornim radom i željom uspio je da spremi ansambl i da ode na prvi festival s njima.

Uprkos tome što je nadzorni odbor bio protiv toga da idu na festival, on je svojim sredstvima odveo ansambl na festival Sreza u Mrkonjić Gradu 1965. godine, gdje su osvojili prvo mjesto. Na tom festivalu učestvovala su sva društva iz Srezova Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Mrkonjić Grad, Šipovo i Jajce. I tako je sve počelo.

Upisuje se u školu folklora u Puli 1968. godine, koju je pohađao 9 godina. Tu školu je organizovao Savez Koreografa KUD–ova Hrvatske i predavači su bili koreografi iz moravske, dinarske, jadranske i alpske zone. To je bila jako dobra škola jer se jedino tako moglo krenuti pravim putem, u školi se insistiralo na tome da se najbolje uči odlaskom na teren, gdje se proučavala nošnja, muzika, pjesma…

Vlatko je sve seminare (svaki odlazak na teren u Slavoniju, Šumadiju, Makedoniju i drugdje) sam sebi finansirao, ali nikada nije zažalio za tim, jer je za svojih četrdeset godina rada koje je proveo u svom KUD-u, uporedo radio u još nekoliko društava – Donji Vakuf, Mrkonjić Grad, Prijedor, Bosanski Petrovac.

Vlatko je svojim stečenim znanjem napravio 14 koreografija u kojima je koristio i predmete koje je skupljao na terenu, među kojima je bilo i 12 unikatnih dijelova muslimanske narodne nošnje – jačerme koje su jajački majstori pravili od svile i ukrašavali zlatovezom. Od svojih sredstava počeo je da izrađuje nošnje i poklanja ih svom KUDu na korištenje.

1990. godine je za nošnju i igru (Hrvatske gradske igre iz Jajca) u Srebrenici dobio prvu nagradu za nošnju. Uradio je i dvadesetak katoličkih nošnji koje se nose u selima od Jajca do Travnika. Vlatko je uradio i nošnju koju su nosili muškarci, a koja je bila ista za sve tri konfesije, a razlikovala se samo u fesu, jer su crveni fes nosili muslimani a crni pravoslavci i katolici.

Za izradu nošnje najpotrebnije je imati strpljenje i kvalitet materijala, vrijeme i vještinu. Sve to, a i veliku ljubav prema tradiciji i običajima, imao je Vlatko. On je nošnje često radio u toku noći, kako bi one bile spremne da igrači u njegovom KUD-u mogu da pokažu šta su to naučili.

Povratkom u Jajce 1995. godine, zahvaljujući rođaki i gvardijanu Stipi Marčinković, uspio je prikupiti nošnju koju je izradio prije rata, oprati je i restaurirati. Ljudi koji su se vraćali u Jajce znali su iz svojih kuća donositi dijelove nošnji, a i on ih je ponekad lično spašavao iz otpada.

Nikada nije htio da radi u jednonacionalnom folkloru jer su za njega svi ljudi bili isti i jer je za njega tradicija svih ovdašnjih naroda bila blago koje je trebalo čuvati.

Nadao se da će jednog dana zaigrati zajedničko kolo jer je uvijek govorio: „Kultura naroda je kultura koja živi u narodu i nije narod koji nema svoje kulture.“

Dani “Vlatka Jurića”

Od 13. do 14. jula ove godine, KUD “Jajce organiziro je prvi  festival folklora “Dani Vlatka Jurica” koji je slavio različitost kulturne baštine, gdje se na jednom mjestu mogle vidjeti specifične nošnje i igre zemalja i gradova iz kojih učestvovali.

U sklopu festivala organizirana je izložba fotografija i nošnje, veće folklora, druženje i sjećanje na našeg koreografa Vlatka Jurića, čovjeka koji nas je zadužio svojim nesebičnim zalaganjem i prenio na mnoge generacije ljubav prema bosanskohercegovačkoj tradiciji i folkloru.

(Jajce Online)